Voda i borba za život

U javnosti se ovih dana intenzivno govori o velikim građevinskim projektima na području Kantona Sarajevo. Većina zvaničnika o ovome govori sa uzbuđenjem, kao o projektima koji će višestruko koristiti lokalnom ekonomskom razvoju, a rijetki su glasovi koji su spremni da javno dovedu u pitanje najavljene projekte. Uglavnom ne postoji saznanje o tome kako je širi, pravno institucionalni kontekst ovih projekata Prostorni plan Kantona Sarajeva za period 2003.-2023., odnosno dopune i izmjene Plana, trenutno u proceduri usvajanja, u formi nacrta. Ono o čemu se međutim ne govori, jeste činjenica da plan u ovom obliku i sa inovacijama koje se tiču procedura putem kojih će ga biti moguće mijenjati, može trajno ugroziti vodosnabdijevanje grada. Dopune i izmjene Plana omogućavaju intenziviranje izgradnje na svakom pedlju Kantona i daju nove široke ovlasti općinskim vlastima. Bez ozbiljnih korekcija i ponavljanja javne rasprave voditi će daljnjem ugrožavanju održivosti osnovnih zajedničkih dobara poput vode i prostora, kratkoročnim finansijskim dobicima lokalne uprave, a nikako široj i dugoročnoj društvenoj korisnosti.

SNABDIJEVANJE SARAJEVA VODOM

Centralni sistem vodosnabdijevanja Sarajeva se napaja iz većeg broja različitih izvora uključujući bunarska postrojenja, izvorišta i riječne vodozahvate. Najvažnija izvorišta vode su bunarska postrojenja koja obezbjeđuju preko 75 procenata od oko 72 miliona m3 vode koliko su godišnje potrebe Sarajeva.

Na kraju rata, Sarajevo se zateklo u situaciji teško oštećenog vodovodnog sistema sa procijenjenim gubicima u mreži od oko 70 procenata. Nekoliko pokrenutih projekata u cilju, kao i realizacija pojedinih interventnih i prelaznih rješenja, su do 2000. godine rezultirale smanjenjem gubitaka na oko 56 procenata. U periodu 1999. – 2000. godine, urađena je kompleksna studija pod nazivom “Dugoročno rješavanje vodosnabdijevanja, odvodnje i tretmana otpadnih voda u Kantonu Sarajevo”, koja je realizovana u dvije faze: Master plan i Studija izvodljivosti.

Jedna od primarnih analiza provedenih u Master planu odnosi se na utvrđivanje održive izdašnosti postojećih izvorišta vodosnabdijevanja. Analiza je pokazala da postojeći riječni zahvati i vrela koja su uključena u sistem vodosnabdijevanja, imaju održivu izdašnost u pogledu količina, pouzdanosti i kvaliteta. Međutim, skoro pola količine vode iz bunarskih postrojenja obezbjeđuju se vještačkim prihranjivanjem, a u praksi se pokazalo da u tom procesu dolazi do intenzivnog zatrpavanja podzemnih rezervoara vode (u stručnoj terminologiji: kolmiranja akvifera) i postepenog smanjenja izdašnosti.

Osim toga, ocijenjeno je da prihranjivanje nije dugoročno održivo rješenje, pa je održiva izdašnost bunarskih postrojenja ograničena na 22 miliona m3 godišnje (700 l/s). Kada se tome doda održiva izdašnost vrela i riječnih zahvata Vogošće i Moščanice (6.3 miliona m3/god), onda ukupna održiva izdašnost izvora, iz kojih se napaja Centralni sistem vodosnabdijevanja, iznosi 41.2 miliona m3/god., ili samo oko 41% od ukupnih trenutnih potreba.

S obzirom da kapacitet Vrela Bosne u cijelosti ne “pokriva” deficit voda u planskom periodu (do 2020. godine), u okviru Master plana su razmatrane i tri potencijalne lokacije akumulacija: Crna Rijeka, Bijela Rijeka i Misoča. Plan je trebao biti implementiran po slijedećem programu: 1) vodozahvat na rijeci Bosni (planirana realizacija zahvata od 1000 l/s do 2004. godine); 2) akumulacija Crna Rijeka (planirana realizacija do kraja 2006. godine); 3) reduciranje gubitaka u sistemu (prihvatljiv nivo od 40% u 2020. godini). Izgradnja akumulacije na Bijeloj rijeci je ostavljena za postplanski period. Od svega navedenog realiziran je samo vodozahvat na rijeci Bosni.

2015. godine, gubici u mreži iznose preko 75% (što je na nivou gradova u zemljama tzv. Trećeg svijeta, zadnjih godina se gubici godišnje uvećavaju za po jedan procenat) uz stalne noćne redukcije u nekim dijelovima grada, koje nose dodatne rizike po zdravlje stanovništva, zbog mogućnosti kontaminacije preko međuveza. O čemu se radi: Svaki put kada tokom redukcija dođe do pada pritiska u vodovodnom sistemu, kroz pukotine u cijevima, otvorene ventile i slavine, u vodovodne cijevi mogu biti usisane otpadne vode, fekalije, pesticidi i druge štetne hemikalije.

Konačno, nužno je istaći i dugoročne izazove koje za vodosnabdijevanje, ne samo Sarajeva predstavljaju klimatske promjene koje kroz „učestale ekstreme svih vrsta“ (Ž. Majstorović), mogu izazvati nepredvidljive promjene vodnog režima u Bosni i Hercegovini. Međutim, u ovako problematičnim okolnostima ne postoje nikakvi planovi za umanjenje rizika izazvanog promjenama klime.

Da sumiramo, trenutno stanje vodosnabdijevanja Sarajeva i izazovi koji u tom smislu predstoje, kulminacija su niza događaja, pogrešnih poteza, nedopustivih odluka i propusta i nedostatka odgovorne javne vizije o jednom od osnovnih pitanja bilo kojeg grada ili zajednice.

JEDNA EPIZODA UNIŠTAVANJA: VRELO BOSNE

Vjerovatno najgori u ovom nizu, slučaj je Vrela Bosne. Još su početkom 80-tih, prilikom priprema za izgradnju olimpijskih objekata za Zimske olimpijske igre 1984. godine, istraživanja pokazala da oborinske vode sa dijelova Igmana i Bjelašnice, na kojima su se nalazila olimpijska borilišta, zbog prirode terena, vrlo brzo završe u Vrelu Bosne. Da bi se spriječilo zagađenje voda Vrela Bosne, u čijoj se neposrednoj blizini nalaze i izvorišta vode iz kojih se snabdijeva veći dio Sarajevo, izgrađena je kanalizacija za otpadne vode hotela na Igmanu i Bjelašnici, koja je sprovedena od Babinog Dola do Hadžića, a trebala je spriječiti miješanje otpadnih voda sa pitkom vodom.

Niz događaja u posljednjih petnestak godina uzrokovati će vrlo ozbiljne posljedice za ovaj neprocjenjivi izvor. Neposredno nakon rata obnovljen je i počeo je da radi hotel Maršal. 2005. godine otpočinje gradnja prvih apartmana na Bjelašnici. U martu 2010.godine, nekoliko udruženja građana upozorava javnost na moguće zagađenje Vrela Bosne fekalnim bakterijama, uzrokovano začepljenjem kolektora i izlijevanjem kanalizacije iz apartmana i hotela na Bjelašnici. Federalna inspekcija izlazi na teren, a sedmicama traju nagađanja oko uzroka zagađenja. U maju 2010. godine, Zavod za javno zdravlje Kantona Sarajevo izdaje saopćenje o pronalasku fekalnih bakterija u vodi Vrela Bosne i od tada voda sa Vrela Bosne više nije za piće.

Iz medijskih napisa i zvaničnih saopćenja postaje jasno da su nadležne institucije godinama znale da je Vrelo Bosne zagađeno fekalnim bakterijama. „Rezultati mikrobioloških analiza vode uzorkovane na vodnom objektu Vrela Bosne na tački prije sistema dezinfekcije, ukazuju da je voda sa Vrela Bosne u periodu od 1998.-2010., bakteriološki opterećena“, navodi se u saopćenju “Vodovoda i kanalizacije“ od 6. juna 2010.godine. Dnevni Avaz (23.6.2010.) navodi kako su u Općini Hadžići „prije nekoliko godina upozoravali na ozbiljan problem s kolektorom.“ Izjava Sadika Selimovića, radnika ZOI-a, dodatno je potvrdila sumnje. Prema Selimoviću: „Sve fekalne vode išle su prema Vrelu Bosne. Iako su to svi znali, nadležni su izdavali dozvole za gradnju.” (Dnevni Avaz, 27.6.2010.). Nakon toga, na popravku kolektora koja još uvijek nije završena, potrošeni su milioni. Strateška procjena utjecaja na okoliš, čiju je izradu tada hitno zahtijevalo preduzeće “Vodovod i kanalizacija“, nikada nije urađena. Štaviše, stambena izgradnja na području Igmana i Bjelašnice, legalna i nelegalna, je intenzivirana, uz najavu dramatične ekspanzije, posebno na području Prečkog polja, neposredno iznad Bijele rijeke koja je jedan od tri preostala moguća nova izvora snabdijevanja Sarajeva pitkom vodom.

ZAŠTITA I NEPOSREDNI IZAZOVI

Zaštićena područja se svugdje u svijetu smatraju značajnim izvorom prihoda i zapošljavanja, pogotovo za stanovništvo lokalnih zajednica. U prosjeku, 25% teritorije zemalja članica EU je pod nekim oblikom zaštite. Međutim, kada su zaštićena područja u pitanju, Bosna i Hercegovina je, sa manje od 2% teritorije pod zaštitom, na posljednjem mjestu u Evropi i među deset najlošije rangiranih zemalja svijeta.

Prostornim je planom RBiH 1981-2000., koji je – s obzirom da pandan ovom u FBiH još uvijek nije donešen, važeći u ovom dijelu Bosni i Hercegovine, zbog velike raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta i pejzažnih vrijednosti, bila predviđena široka zaštita područja Igmana, Bjelašnice, Treskavice i Visočice. I nakon rata, dosta je vremena i truda uloženo u dalju elaboraciju zakonske zaštite, urađene su brojne studije, a 2008. godine pokrenut je i petogodišnji projekat Svjetske banke, vrijedan 6 miliona dolara, koji je, između ostalog, trebao pomoći uspostavu Nacionalnog parka Igman, Bjelašnica, Igman, Visočica.

Međutim, umjesto nacionalnog parka, na Bjelašnici smo dobili izgradnju novih stambenih i turističkih objekata, legalnih i nelegalnih. Već izgrađeni objekti, osim profita investitorima, jedva da su doprinijeli razvoju turizma i rastu zaposlenosti, uz sve posljedice po okoliš koje takva gradnja nosi. Istovremeno, nikada nije urađena Strateška procjena utjecaja na okoliš, čiju je izradu hitno tražilo preduzeće Vodovod i kanalizacija 2010. godine, nakon što je definitivno utvrđeno i javno obznanjeno zagađenje Vrela Bosne. Sada, utjecaj građevinskog lobija doveo je toga da je u Prostornom planu Kantona Sarajevo za period od 2003. do 2023., na velikim područjima Igmanu i Bjelašnice omogućena gradnja, suprotno odredbama, još uvijek važećeg i obavezujućeg, Prostornog plana RBiH. Ovakav razvoj je posljedica kratkoročnih interesa lokalnih vlasti, a ne bilo kakvih ozbiljnih razvojnih planova ili programa. Sve odluke o uređenju prostora Igmana i Bjelašnice, zaštićenog područja po prostornom planu RBiH, od vitalnog značaja i za buduće vodosnabdijevanje grada, do sada su se također, donosile bez učešća, nerijetko i bez uvida javnosti. Sa najnovijim izmjenama i dopunama Prostornog plana Kantona u proceduri, predviđeno je da se moć odluke o prenamjeni zemljišta u građevinsko, na bilo kojoj lokaciji u Kantonu, stavi u ruke vrlo uskog kruga zvaničnika. Prema nacrtu izmjena i dopuna, ovakvi će postupci biti dozvoljeni kada je to u „funkciji razvoja lokalne zajednice“ (član 19. nacrta izmjena i dopuna), što je formulacija koja treba da zamjeni, puno precizniju i prikladniju formulaciju iz važećeg plana, koja kaže da će ovo biti dozvoljeno onda kada je to „u funkciji razvoja široke ponude seoskog turizma“ (član. 23 važećeg plana). Ovo bi za posljedicu lako moglo imati uništenje nekih od najvećih prirodnih vrijednosti BiH, poput doline Studenog potoka na Bjelašnici.

To što je neko dobio četiri godine mandata u institucijama države, ne znači da je dobio pravo da, kao vlastitom svojinom, raspolaže izvorima pitke vode i najvrijednijim objektima naše kulturne i prirodne baštine. Šta više, izlazak iz okvira ovlaštenja, pogotovo kad su u pitanju vitalni resursi društva, zahtjeva i legitimira najrazličitije oblike vaninstitucionalnog otpora.

Anes Podić

Tekst originalno objavljen u printanom izdanju magazina zajednički grad, mart 2016.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s