Jedan stari priručnik

Od devedesetih godina prošlog vijeka govori se o tzv. „Vašingtonskom konsenzusu.“ Radi se o listi od 10 ekonomskih mjera koje su, kako je utvrdio njihov autor, a poslije zdušno zagovarale Svjetska banka, Međunarodni Monetarni Fond, kao i vlade razvijenog zapada, nužne kako bi se omogućio oporavak zemalja pogođenih teškim ekonomskim krizama, prije svega u Latinskoj Americi. Prvi put ih je 1989. godine u jednom konferencijskom tekstu za Institut za Međunarodnu ekonomiju, formulisao John Williamson. Od tada su se ove mjere, suprotno zamisli i na nezadovoljstvo njihovog autora, učvrstile kao set preporuka uvijek pri ruci, koje se i danas, bez razlike preporučuju „partnerima“ međunarodnih finansijera. Otkako je kriza stigla u Evropu, prestale su biti alati samo za nerazvijeni Jug svijeta, a sve više i alati za jug Evrope.

Jedna od osnovih, u domaćem kontekstu sigurno najčešće isticanih mjera sa ove liste, jeste liberalizacija (ulaznih) direktnih stranih investicija. Sama fraza: „stane investicije“, obavijena je gotovo magičnom aurom, i u najmanju bi ruku, osoba koja se izjasni ili pokuša da argumentira protiv ove prakse, bila proglašena ludom. I pored ovakvog statusa, nemamo analizu stvarnih efekata investicija. Budimo na kratko ta luda osoba i pokušajmo ponuditi nekoliko argumenata koji bi mogli poljuljati bezuvjetnu vjeru u njihove pozitivne efekte.

Najprije, treba primjetiti da je u proizvodne kapacitete kombinirano preko 55 posto investicija u tekstilnoj i prehrambenoj industriji, kao sektorima niske dodatne vrijednosti (oko 35 procenata) i u bankarskom sektoru, kroz povećanje osnovnog kapitala. Ovakve investicije vrlo malo doprinose razvoju domaćih kapaciteta i „dodavanju vrijednosti“, te ne mijenjaju bitno poziciju zemlje na međunarodnom tržištu. Ako pogledamo kretanje zaposlenosti, čiji se rast smatra višestruko poželjnim, u posljednjih 10 godina, ništa nam ne sugeriše značajan doprinos ovih investicija. Ishod desetogodišnjeg perioda je vrlo slab i ne čini se kako postoji bilo kakva povezanost.

Naravno, bez detaljnije analize ne možemo tvrditi kako investicije nisu značile i nova radna mjesta (relativno u odnosu na kretanja drugih novih poslova kreiranih lokalno). Međutim, ukoliko znamo da je većina investicija tzv. brownfield tipa, koji karakterizira preuzimanje već postojećih kapaciteta, a tek mali procenat tzv. greenfield investicija koje razvijaju nove kapacitete, sa pravom možemo sumnjati da je bilo značajnog novog zapošljavanja kao rezultata ovih investicija.

Istovremeno, ako pogledamo kretanje zaposlenih i samozaposlenih moguće je kako su upravo investicije, kroz kompetitivne pritiske, smanjile samozaposlenu radnu snagu, odnosno, male obrte. U tom slučaju, čak i ako jesu stvorili dodatna radna mjesta, investicije su utjecala na restrukturiranje tržišta radne snage i na, ako smijemo upotrijebiti tu riječ, daljnju proletarizaciju stanovništva.

Nadalje, ako pratimo dinamiku investicija vidimo kako je malo vjerovatno da ona ovisi o faktorima koji se uobičajeno navode kao odlučujući za efekat „odbijanja“ investicija, a to su: niski rezultati na famoznom Doing Business indeksu, politička nestabilnost, visoki državni nameti i visoka cijena rada. (kada su u pitanju posljednja dva treba istaći da se tu radi o mitovima koji ne odgovaraju realnom stanju u kojem je porez na dobit u zemlji jedan od najnižih u Evropi, dok je ukupna cijena rada za poslodavca niža od Evropskog prosjeka).

Čak štaviše, s obzirom na prilično promjenjivu dinamiku, unutar više-manje nepromjenjenih institucionalnih uslova, sve sugeriše na kompleksniju uzročnu dinamiku povezanu sa lokalnim investicijskim prilikama, globalnim kretanjima kapitala, skupljanjem, odnosno širenjem lokalne, regionalne i globalne ekonomije, kao i restrukturiranjem globalnog tržišta rada.

Konačno, treba istaći nonšalanciju kojom se o stranim investicijama govori kao o dinamici koja nije povezana sa drugim procesima poslijeratnog razvoja, iako je ovaj u velikoj mjeri slijedio mjere navedene u pomenutom setu alata. Tako se proizvodi javna predstava koja ne uzima u obzir duboku vezu stranih investicija sa jednim od najbitnijih procesa ovog perioda: privatizacijom (također jednom od mjera Konsenzusa).
Istorija privatizacije nikada nije napisana, jer ona još uvijek nije postala stvar prošlosti. Riječ je o toliko dalekosežnom i destruktivnom procesu koji, ne samo da je otuđio ogromna društvena dobra, uspostavio drugačije ekonomske odnose i unesrećio stvarne ljude, nego je i dubinski transformisao društvene odnose i prekinuo ne-narodne odnose solidarnosti. Jednom kada istorija privatizacije bude pisana, direktne strane investicije će morati biti jedno važno poglavlje.

Bez obzira na sve, strane investicije i dalje drže povlašteno mjesto unutar slabo artikulisane razvojne orijentacija koja tek pluta na valovima sve uzburkanije međunarodne ekonomske paradigme koja, sve se jasnije pokazuje, ne može proizvesti dobitnike, a da pritom ne proizvede mase najtežih gubitnika kojima su uskraćeni najosnovniji resursi.

SVE ZA INVESTITORE

Ovo najbolje ilustruje pompozni poslovni skup u Sarajevu pod imenom, Sarajevo Biznis Forum 2016, koji je u maju 2016. godine, na jedno mjesto doveo šaroliku skupinu. Sve je bilo puno bivših i sadašnjih predsjednika država, premijera, ministara, izvršnih direktora, bankara, investitora sa različitih strana svijeta. Mediji su prenijeli kako je u svom obraćanju skupu visoki zvaničnik Bosne i Hercegovine izjavio : „Sve ćemo učiniti za investitore.“ Ovo ilustrira status koji investicije imaju. Izjava koja dolazi sa tog mjesta, po kojoj valja „učiniti sve za investitore“, predstavlja formulaciju i izraz „javnog interesa.“ Logika na kojoj izjava počiva je jednostavna. Investicije znače prihode, zapošljavanje, rast, boljitak, a ovo ne može ne biti opšti interes. Pitanje je međutim koliko smo daleko spremni ići.

Pod pretpostavkom da je privatni interes definisan racionalnom namjerom da se ostvari maksimalna korist za onoga koji se uključuje u bilo kakvu društvenu transakciju, a on se dakle u najčišćoj formi izražava na tržištu, javni interes bi morao biti upravljan namjerom da se ostvari maksimalna korist unutar sfere raspodjele, kojom upravlja državni aparat.

Treba primjetiti kako javni interes nije neposredno dat, već će biti određen tek kroz posredovanje određenih osnovnih društvenih orijentacija, oko kojih je izgrađen konsenzus ili koje su naturalizirane u formi „prirodnih zakona.“

Drugim riječima, osnovna liberalna pretpostavka kako će bogatstvo pojedinaca nužno značiti dobrobit svima, svodi značenje javnog interesa na povećanje bogatstva pojedinaca.

Onda, u društveno-političkom kontekstu u kojem dominira dogma efikasnosti i privatnog vlasništva kao jedino efikasnog, postaje krajnje ograničena mogućnost da se artikulišu interesne smjernice čiji okviri dovode u pitanje ove odnose. Nažalost, čak i onda kada ovo može imati vrlo dalekosežne posljedice (vidi: druge tekstove u ovom broju).

Upravo tu možemo vidjeti šta tačno znači ideja razvoja koja je godinama sistemski razvijana, ne samo u Bosni i Hercegovini, već u nepreglednom arhipelagu razvoja „nerazvijenih“ ili slabije razvijenih zemalja, a temelji se na pomenutom priručniku.
Najmanje dva faktora objašnjavaju dominaciju ovog priručnika u Bosni i Hercegovini. Najprije, to je činjenica da je ekonomski model oporavka i razvoja zemlje od kraja sukoba dizajniran pod patronatom upravo onih institucija koje su na svjetskoj sceni uspostavili priručnik kao instrukciju koja će bez puno muke usmjeravati akcije korisnika. Drugi je faktor činjenica kako se „pogrešno mišljenje“ duboko ukorjenilo u prosječnoj svijesti što onda zahtjeva temeljitu reedukaciju za koju smo sigurni da će se desiti vrlo teško.

Osnovno pitanje jedne zajednice je pitanje resursa. Uloga, praktična upotreba i iskorištavanje resursa unutar jedne zajednice biće određeni materijalnim odnosnima upravljanja (i vlasništva) i dominantnim interpretativnim okvirom koji posreduje društveni odnos spram resursa i koji je na snazi unutar dotične zajednice.

Možemo zamisliti kako se u tzv. primitivnim društvima ovaj okvir sastoji od nekolicine jednostavnih obrazaca ponašanja i pravila. Međutim, kako vidimo, i u, uslovno rečeno, razvijenim društvima, vizija razvoja može biti krajnje svedena, a za njeno ostvarivanje biće dovoljno pogledati u 25 godina star priručnik – koji to nikada nije trebao biti! Dugotrajno ideološko nasilje, učinilo je naš imaginativni horizont potpuno skučenim, umrtvljenim, prepuštenim jednostavnim lekcijama i bez trunke samopouzdanja koje bi ga moglo odvesti iza horizonta. Na isti je način politički onesposobljen jer nije u stanju artikulirati i mobilizirati drugačiji okvir za političko ekonomsku imaginaciju. Pitanje je kako zaustaviti reprodukciju ovakvog stanja.

Boriša Mraović

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s