Grad kao granap: Amir Vuk Zec, putujući arhitekta, praktični filozof, savjetnik gradonačelnika Sarajeva

ZG: Sutra (26.1.2016.) se održava 34. sjednica Gradskog vijeća Grada Sarajeva. Molim vas za komentar dnevnog reda.

DNEVNI RED
1. Program međunarodne saradnje grada Sarajeva
2. Prijedlog odluke o pristupanju izradi izmjena i dopuna Regulacionog plana Gradski centar Marijin Dvor, lokalitet Kvadrant B (Vilsonovo, ambasade i kampus)
3. Razmatranje zahtjeva za preispitivanje zakonitosti Odluke o Registru budžetskih korisnika Grada Sarajeva
4. Izvještaj o pripremama za EYOF 2019.
5. Nacrt budžeta Grada Sarajeva za 2016.
7. Nacrt odluke o izmjenama i dopunama Odluke o spomenicima od značaja za Grad Sarajevo (demokratizacija donošenja odluka)
8. Nacrt odluke o usvajanju Regulacionog plana Alifakovac – Babića Bašča
(ima li značajnih promjena u namjeni prostora)
9. Informacija o kulturnim događajima od značaja za Grad i četiri gradske općine
10. Informacija o sportskim događajima od značaja za Grad i četiri gradske općine
11-12 informacija o upisu i uspjeh učenika srednjih škola
13. Informacija o neplaćenom porezu i doprinosima JP Olimpijski bazen Otoka doo i prijedlog za izmirenje duga

AVZ: Marijin Dvor je, sa ovim što se uradilo s Al Šidijem, načet. Stalno se razvlači to pitanje lokaliteta koncertne dvorane koji je prvo osporila Slovenija Les, pa je prepušten nekoj našoj firmi, a sad se tu umeću neki neboderi. Kao arhitekta, ja vidim da je tu podloga loša i ne slažem se sa onim što se dešava na Marijinom Dvoru. Ako smo već odlučili da nam je značajan Al Šidi, da se postavi ondje kao ogroman objekat, onda se u odnosu na to treba odrediti. Znači, to je rođeno bilo za jednog downtown-a, za novi poslovni centar grada, nije se možda trebalo limitirat ljude sa nekim visinama streha, al je trebalo biti baš jasno, strateški pokazano od grada. Do njega je odlična kuća mojih prijatelja, al to je kuća od četiri sprata, pa opet ide neka kuća koja se na nju naslanja, pa je treća kuća nedefinisana… Ovaj grad ima mogućnost, ima potencijala u sebi da napravi te neke prijedloge, pa da sutra neki novi potencijalni investitor zna šta može. Ovako nam u tom nejasnom urbanom planiranju nedostaje šira slika, a onda se parcijalni interesi ostvaruju, mijenja se već usvojeni urbanistički plan, pa se onda prave takve greške.

Učestvovao sam u izradi urbanističkog plana oko pijace Markale. Bio je napravljen fenomenalan urbanistički plan, da dolje budu garaže, da se napravi jedna komotna, kvalitetna i funkcionalna pijaca sa sadržajima, koja bi popodne postala otvorena scena. I sve to stoji ucrtano u plan. Međutim, Opština Stari Grad samovoljno napravi zgradu u kojoj je sad Novinska agencija Anadolija, definitivno rušeći postojeći plan i tako jednom nepotrebnom kućom, gdje je sada „Anadolija“, definitivno narušava jedan vrlo važan prostor za nas Sarajlije, prostor oko Markala. On i dalje stoji nedefinisan, porušili smo straćare i one neke privremene objekte da bi napravili nekakvu zgradu, a prostor je i dalje ostao vidno nedefinisan. Jer čim su parteri prazni, ništa od te kuće nema. Alifakovac – Babina Bašča: E tu mogu biti ličan. Kad sam završio Restoran Kibe, onda sam to nazvao receptom za spas i revitalizaciju mahala. Jer i Kibe je minijatura, može se reći da sam, od jednog restorana i kuće koja je trebala biti srušena, napravio hotelčić sa tri sobe, i vlasnik bi to sada mogao proširivat, napravit hotel mahalu. Na istom principu sam predložio i ponudio da, kao svoj doprinos, besplatno, učestvujem u izradi tog plana, ali nije bilo sluha kod Zavoda za planiranje, iako je Zavod za zaštitu spomenika prihvatio da ja u tome učestvujem. Alifakovac je jedna tajna za sve nas, tako blizu čaršije ali zapostavljen, opjevan u sevdahu. Mogao bi da gori k’o rođendanska torta naspram Čaršije. Imam u glavi ono što sam vidio u Granadi, naspram Alhambre, jednog od naljepših objekata koje sam posjetio u životu. Nekadašnje prostore Arapa, avlije i dvorišta, Španci su s ponosom sačuvali. Sve je to nekako revitalizirano, osavremenjeno za današnje potrebe čovjeka, i to su najljepši dijelovi Granade, Sevilje, Kordobe, a mi imamo isto to. Mislim da bi naše lokalne zajednice, Opština Stari Grad i Grad Sarajevo, trebali ponudit preko zavoda da, ne samo da zaštitimo jednu kuću, nego da zaštitimo jedan ambijent. Na toj ambijentalnoj zaštiti mi trebamo raditi. Na nečemu po čemu smo mi bili prepoznati još od vremena kad su nam dolazili arhitekti, poput Pospišila, koji su bili fascinirani narodnim graditeljstvom. To je jedan od najljepših primjera vernakularne arhitekture na svijetu i to polako u čitavom Alifakovcu nestaje.

ZG: Je li ovaj dnevni red pravi odraz potreba grada u ovom trenutku? Kad biste bili u prilici da ga kreirate – kako bi izgledao vaš dnevni red sutrašnje sjednice gradskog vijeća?

AVZ: To je dnevni red za ovaj sastav, tu nema nijednog strateškog razmišljanja. Samo tekući problemi. Ja za to imam jednu rečenicu – čitavom ovom državom, pa tako i gradom, upravlja se kao granapom. To je svojstvo našeg naroda. Kad putujete po Bosni, vidite ove silne male prodavnice, granape. A granap radi na principu, kad nešto nestane, hajmo nabavit. Nema tu strateškog razmišljanja, nema da se nešto na vrijeme spriječi, da se ne bi liječilo. Mi imamo jedinstven grad i poziciju da taksijem možete otići u netaknutu prirodu, za 5-10 eura. I da to sve ne iskoristimo. Ono što me najviše boli, kao građanina i nekoga ko je odlučio ovdje da živi je odnos prema javnom saobraćaju. Odnos prema građanima najbolje ilustruju, i prava su slika, oni razhrndani tramvaji ko iz davnih ruskih filmova.

Prioritet npr. treba biti – smanjiti obim saobraćaja u gradu, da nam bude komotno. To je budućnost svih gradova. Neminovno će i Sarajevo doći u tu zonu zagađenosti, zasićenosti autima, parkinzima. Znači, dobrim gradskim saobraćajem i uslugom smanjio bi se broj auta. Prvo bi trebalo raditi na onome što je vitalno infrastrukturalno, to su veliki problemi ovoga grada a malo se o njima priča. Zatim, snabdijevanje vodom, neophodno za zdravlje, pa sve do razvijanja rubnih prostora koji su postali veoma važni, a nonstop su zapostavljeni od grada. I tu ustvari mi vidimo kako se bespravna i neregulirana gradnja, ustvari uvijek vrati gradu. Mi moramo misliti da to mogu biti i male farme, i sve što će život u gradu uljepšati. Mi moramo početi razmišljati od onoga što je najbanalnije, infrastrukturalni problemi, pa do onoga što je najvažnije – obrazovanje.

ZG: Ako govorimo o modelu upravljanja gradom, treba li nam uopšte grad kao tijelo lokalne samouprave, uz administraciju gradskih općina?

AVZ: Mislim da je greška Sarajeva upravo što je razbijeno, što Opština Centar nema skoro ništa sa Opštinom Stari Grad. Anegdota je da kad policiju pošalje načelnik Opštine Stari Grad da dovede u red prostor oko Markala, ulični prodavači pređu na drugu stranu ulice gdje je nadležna Opština Centar, tj. gdje policija druge opštine nije nadležna. I nalog koji ta policija ima više ne važi. Pa pogledajte samo kako nam Ferhadija izgleda. To je aleja narova, nema gdje se više ne cijedi sok, neuslovan, nehigijenski. Počeli smo parkove ustakljavat, parkinzi iz kojih vire žice, to je sve skoro pa nevjerovatno. I onda, ko god prvi put dođe u Sarajevo, dobro se pita u čemu je tajna tog Sarajeva. I onda mu treba malo vremena da se privikne, da sretne neke ljude. Ali generalno, Sarajevo na prvi pogled stvarno izgleda prilično zapušteno i neuredno. Pogledajte ogradu ispred Predsjedništva. Neofarbana i ulubljenja od udara auta, možda čak od prije rata.

ZG: Krajem decembra održana je Javna rasprava o Nacrtu B faze izmjena i dopuna Prostornog plana Kantona Sarajevo od 2003. do 2023. Oni koji su bili na ovom skupu ne mogu se oteti dojmu da se radi sve kako bi odziv bio što manji, a obeshrabruje i odnos Premijera Kantona i resornog ministra koji je na kraju i prekinuo događaj. Gdje se ustvari razgovara o najvažnijim odlukama o gradu i ko ih donosi? Donose li se u Sarajevu, Bosni i Hercegovini ili su u igri i međunarodni igrači, zainteresirani za prirodne
resurse ove zemlje?

AVZ: Ta je rasprava više ličila na kafansko prepucavanje, nego na participaciju, jer čim su oni iznijeli taj plan, javile su se ekološke udruge da objasne kako su ustvari veliki problem bakterije koje su se pojavile u vodi, da prvi put otkako sam ja rođen, a evo 58. mi je godina, da se voda ne smije piti na Vrelu Bosne, i kad su ljudi upozorili na te alarmantne stvari koje su pitanje svakog prostornog plana i razmišljanja o gradu, direktori i načelnici su rekli da to nije interes ovoga plana i tako su vrlo ružno sveli tu javnu raspravu, jer je grad interes sviju nas. Mi htjeli, ne htjeli, o gradu se svuda, u taksiju, u prostoru govori, mi svi o tome pričamo i ja volim reći – kad te žulja cipela, žulja tebe, a kad te žulja prostor, onda žulja sviju nas. I ovo što se dešava u gradu ustvari počinje da nam smeta, ko tijesna košulja, kad na tijelu osjetite da vam nije ugodno, počinjete se neugodno osjećat. I mislim da je, bez obzira na to koliki je taj međunarodni, svjetski interes za energiju – a mi smo s te strane interesantni sa svojim resursima: voda, hidroenergetski kapaciteti, rudna bogatstva, svi ljudi koji predstavljaju Bosnu i Hercegovinu, koji misle u ime nas, koje narod ovaj bira, ustvari su nedovoljno obrazovani, nestručni i nedovoljno posvećeni onome za šta su izabrani. I nažalost, to se najbolje vidi kroz taj Prostorni plan – vidi se da jasne strategije nema. Taj novi Prostorni plan je pripremljen da bi se sutra moglo dozvoliti da pojedine opštine, iz svog ličnog interesa, iz interesa te opštine, grade u nacionalnom parku, jer je to zaboga, veći interes te opštine. I stvarni vlasnici prostora poslije rata su postali, ja to tvrdim i živim, načelnici opština.
Ti lokalni moćnici koji imaju dovoljno dobre odnose, to vam je kao u onim Čehovljevim pripovijetkama, da gubernator ne dođe, a u stvari, da oni mogu vladati. Jedna Opština Trnovo raspolaže resursom Bjelašnice, jedna Opština Travnik raspolaže resursom Vlašića, bez uplitanja ostalih, a to su naše planine.

ZG: Ili Opština Konjic koja raspolaže Lukomirom…

AVZ: Lukomirom i gornjim tokom Neretve. I sve su vam tu načelnici po najmanje tri, četiri mandata, po 12-16 godina. Te planine su po mom mišljenju toliko načete, tako prebrzo potrošene, da jedan Vlašić, koji je bio uzorita planina za ljetni turizam je sada takva, da umjesto alejom omorika šetate, alejom mješalica. Bjelašnica je prebrzo urbanizirana, napravljeno je apartmansko naselje. Znači napravljeno je prvo, ono što se zadnje pravi u zimskim centrima. Prije izgradnje apartmana, trebalo je izgraditi svu ostalu infrastrukturu. Onda je očigledno i to gdje se donose odluke koje nisu nimalo pametne. Donose se – znamo svi – u nekim uskim krugovima, na sijelima, i dozvoljeno je tim poslušnim ljudima delegiranim od partija da provode svoju sitnu, personalnu politiku, misleći da dobro čine. Ja često pominjem metaforu Cetinjskog koji se doduše obraća Crnogorcima, al važi i za sve ove naše poslije rata, koji rukovode ovim prostorima. Kaže: ‘vi činite što znate, al ne znate šta činite’. To je takav haiku, tako jednostavno, da bi se trebalo ponavljat svaki dan. Dabogdom
manje čine.

ZG: U vrtlogu razarajuće urbanizacije i devastiranja grada, vi kažete – Sarajevo su i krošnje i drvo, i njih moramo čuvati. Kako se sa svojom ulogom u ovakvom kontekstu nose arhitekti?

AVZ: Moj profesor Levi je rekao – arhitekti su profesionalne ubice. Gradu trebaju urbanisti i vizionari, da misle.
Vi kad dođete do arhitekte, njegov zadatak je skoro definisan. Ali ko zna Sarajevo, zna kako je bila predivna krošnja koja je počela ugrožavat katedralu. Pa su je zamijenili nekim jadom, vaznom malom, koji je Unigradnja ugradila, eno je sad zapišana i propala. Sjećam se onog drveta prekoputa Metropolisa, pored crkve, tu je bilo jedno malo drvo, koje je davalo osjećaj grada, jedan mali prostor baš za nekog ko o tome razmišlja.

I ne treba daleko otići. Ljubljana to dobro radi. Proglasili su gradskog arhitektu Janeza Koželja, što je jedan od recepata da se personalizira odgovornost. Razvodnjena odgovornost ustvari ne postoji. Više ne znaš ni na koga se oslonit, nit kome šta reći, ko je odgovoran. Oni su shvatili da je stara Ljubljana izgubila skoro 25% svog stanovništva sa WTC-om, izvukla je skladišta u jedan veliki trgovački centar. Onda su sa Koželjom odlučili da tim sitnim, vrlo inteligentnim punktiranjem, vrate gradu dušu. I mi to možemo, ali bi trebalo osloviti neki manji broj ljudi da o tome brinu i potiču kroz konkurse. Da se tim punktiranjem oživi središte grada.

Jer vidimo da kod nas najduže traju privremeni objekti. Privremeno je za olimpijadu stavljena pijaca prekoputa našeg fakulteta, i dan danas je tu. Privremeno je napravljena pijaca Sirano, i dalje je pijaca. I mi nikad o tome nemamo jednu dužu raspravu. Počelo se pričati o nekim podzemnim garažama i stalo je, dato je da se pravi garaža al se nikad neće završit, ispred Pozorišta. A sa tim sitnim intervencijama, grad bi totalno primijenio imidž i dobio bi opet na toj svojoj vitalnosti. Ti kad god pokreneš raspravu o tome, o tim banalnim stvarima, o klupama, onda oni svi kažu – šuti ti Zec, ne znaš ti šta mi spremamo, kakve velike planove imamo, kako će doć milijarde koje će nas obnoviti, to je ta priča.

Odgovarao: Amir Vuk Zec

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s