Razgovor za razgovor: Pravo na vodu i demokratizacija moći / Pablo Solón aktivist, analitičar i istraživač sistemskih alternativa

ZG: U ulozi ambasadora u Ujedinjenim nacijama vodili ste uspješno usvajanje Rezolucije o Ljudskom pravu na vodu. Da li je moguće da se radi o dvosjeklom maču? Čini se kako međunarodni dizajneri politika i kreditori sada ovim pravom mogu lako manipulirati kako bi se države gurnule u smjeru privatizacije?

Solón: Ne, ne mislim da je tako. Jer mogli biste reći da se pravo na obrazovanje ili pravo na okoliš koriste na isti način. Naravno da je iz neoliberalne perspektive, na neki način, moguće instrumentalizirati bilo koje ljudsko pravo, ali ako prihvatimo taj argument onda bi zaključak mogao biti da nema ne trebaju bilo kakva ljudska prava, i zbog toga ne mislim da je to pravi pristup.

Osnovno pitanje u odnosu na ljudsko pravo na vodu je, kako to da je usvojeno tek nakon 60 godina? To je pravo pitanje. Kao što znamo, ljudska prava se pojavljuju zvanično 1948., ali se ispostavlja da jedno pravo tada nije usvojeno i da će nam trebati 60 godina da dođemo do te tačke. Kako to da nam je trebalo toliko vremena da vodu odredimo kao ljudsko pravo uprkos najočiglednijoj činjenici da bez vode nema života, a bez života ne može biti nikakvog prava?

Pravi odgovor je zbog privatnih korporacija. Oni su željeli vodu, ne kao ljudsko pravo, već kao jedan biznis sektor, kao robu. U trenutku kad vodu proglasimo ljudskim pravom javlja se problem sa koorporacijama – više ne mogu naplaćivati vodu tako da ograničavaju pristup ovom resursu. Upravo je suprotno od ovog što navodite. Ukoliko pogledate koje su se zemlje protivile deklaraciji ili su apstinirale jer nisu željeli direktno pokazati svoje protivljenje, vidimo SAD, Francusku, Ujedinjeno Kraljevstvo, itd., dakle zemlje u kojima djeluju najveće korporacije koje trguju vodom kao robom, oko koje grade biznise bez ograničenja.

Oni nastoje dovesti u pitanje ljudsko pravo na vodu tvrdnjom kako se radi o subsidijarnom, a ne osnovnom pravu. Protiv ovoga smo se borili na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Naša interpretacija tvrdi kako država i javni sektor moraju garantirati ovo ljudsko pravo. Ukoliko se radi o ljudskom pravu, ne možemo ga prepustiti tržištu. Da li bilo koje pravo možemo riješiti tržištem? Ne! U momentu kada se definiše kao odgovornost javnog sektora, ono ne može biti definisano tržištem. Rezolucija o Ljudskom pravu na vodu je upravo način da se dovede u pitanje privatizacija vode. Ono što sada možete vidjeti sa strane Svjetske banke je promocija javno-privatnih partnerstava širom svijeta, od Afrike do Azije. Treba vidjeti da se radi o tek još jednom obliku privatizacije, ali bez privatizacije javnih servisa.

ZG: Oscar Olivera, vođa Vodne koordinacije u Cochacbambi u Boliviji je u jednom intervjuu rekao kako se njihova borba 2000. godine ticala prije svega mogućnosti da ljudi, odozdo, kolektivno mogu odlučiti o smjeru i sadržaju zajedničkog života. Kasniji razvoj događaja ga je duboko razočarao jer je država, ponovno, izvršila eksproprijaciju politike, glasa, naše mogućnosti da odlučimo. Na šta je tačno mislio, šta se tačno desilo?

Solón: Mogu razumijeti zbog čega je to rekao i na šta je mislio. U stvarnosti je Rat za vodu i njegov uspjeh omogućio kreaciju snažnog socijalnog pokreta i jednog političkog instrumenta.
Poslije je bio u stanju da osvoji izbore i preuzme vladu. Na vlasti, Evo Morales počinje raditi sa socijalnim pokretima da bi ubrzo sveo saradnju na one pokrete koji su ga bezrezervno podržavali. Oni koji su ga kritizirali su isključeni uprkos tome što su bili dio Rata. Olivera je bio jedan od ključnih ljudi Rata i imao je svako pravo da kritizira vladu i da zbog toga ne bude marginaliziran, a njegovo mišljenje ignorisano, što objašnjava zbog čega je tako govorio.

Sa Oskarom se slažem da je vrlo bitno raditi na kontramoći i autonomnim, samoupravnim društvenim organizacijama, ali se ne slažem da se može ostati izvan vlasti. Smatram kako se istovremeno moramo boriti za državnu vlast i nastojati da je demokratiziramo. Razumijem njegovu poziciju, ali ne mislim da možeš jednostavno reći ‘ja ću sad raditi na društvenom nivou, graditi snažnu socijalnu organizaciju’. Ovo svakako jeste vrlo bitno, ali mora postojati politika, ne samo preuzimanja vlasti, već njezine maksimalne demokratizacije. Mora postojati kombinacija dvije strategije, jedna usmjerena prema autonomnim samoupravnim pokretima, a druga prema demokratizaciji vlasti.

Za mene politika nije biti u vladi. Moguće je biti politički aktivan unutar društvenih organizacija, organizacije mogu biti vrlo politične. Potpuno je druga stvar ako ti je namjera da uđeš u institucionalne strukture državne moći. Jasno treba reći, u momentu kada osvojiš pozicije u vlasti, moraš imati ljude koji će ući u ove strukture, ali ovo će ih uvijek u određenoj mjeri transformirati. Ne vjerujem onima koji govore: „U vladi sam i isti sam kao i kad sam došao na vlast.“ Uvijek vidimo proces transformacije i on je generalno govoreći konzervativan. Više misliš o menadžmentu, počneš misliti o izvodivosti, o praktičnosti rješenja. Ukoliko ne postoji kontramoć u obliku nezavisnih društvenih pokreta, završićeš zarobljen logikom državne moći.

ZG: Posljednjih nekoliko mjeseci svjedoci smo dinamičnih događaja u Makedoniji koji su postali poznati pod imenom „Šarena revolucija.“ Prema mišljenju nekih aktivista pokreta, jedan od najuspješnijih elemenata mobilizacije je uključivanje ideološki vrlo različitih pozicija, ponekad i najudaljenijih. Naveli ste kako je i Rat za vodu nastao kao savezništvo sa različitim pokretima. Kako je ono funkcionisalo?

Solón: Iza Rata za vodu nikada nije stajao neoliberalni promotor. Da, radilo se o vrlo raznolikom pokretu, alli su svi znali kako neoliberali podržavaju armiju koja je ubijala ljude! Nikada ne možeš biti u savezništvu sa svima. U to ne vjerujem. Ukoliko postoji savezništvo između dvije različite vizije koje uključuje sve, jedan će pol uvijek biti taj koji kontrolira savezništvo.

Može postojati otvoreno savezništvo među različitim sektorima, sa anarhistima, socijaldemokratama, starosjedilačkim populacijama, ženama, seksualnim manjinama, itd. Ali, imali smo jednu zajedničku stvar: svi smo bili protiv privatizacija pa tako smo i svi bili protiv neoliberalizma. Bili smo na istoj strani. Nije moguće biti u savezništvu sa neoliberalima ako se boriš protiv privatizacije.

Kada neko kaže: moja partija je jednina i mi ćemo braniti interese svih siromašnih i marginaliziranih grupa“ – ne vjerujem u te priče. Nije to ni teoretsko ni ideološko pitanje. Pitanje je vrlo konkretno: ko će trpiti zbog privatizacije vode? Ne velike korporacije. Veće račune za vodosnabdijevanje plaćati će mase.

Razgovarala: Alma Midzić
Vis, Hrvatska, 25.08.2016.

Pablo Solón je aktivist, analitičar i istraživač. Bavi se pitanjima sistemskih alternativa, klimatskih promjena, trgovinskih sporazuma i integracijskih procesa. Sarađivao je sa različitim organizacijama, pokretima, sindikatima, studentskim i kulturnim organizacijama u Boliviji. Od 2009. do 2011. služio je kao ambasador Bolivije u Ujedinjenim nacijama.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s