Kriza globalizacije

Intervju sa Mark Blythom

Krajem 2018. godine, Henning Meyer, glavni urednik Social Europe magazina, razgovarao je s ekspertom za međunarodnu političku ekonomiju Markom Blythom o krizi globalizacije, Brexitu, i o drugim političkim katastrofama koje čekaju da se dogode. U nastavku je skraćena verzija razgovora.

Henning Meyer: Dozvoli da ti postavim prvo pitanje. U osnovi, misliš li da je u toku kriza globalizacije? I ako jeste, šta su, po tvom mišljenju, njene glavne karakteristike?

Mark Blyth: To je uvijek teško pitanje. Mrzim koristiti riječ kriza jer radim to već skoro 30 godina, a kad sam radio na doktoratu, čitao sam knjige o krizi. Onda se desila kriza. Onda se desila još jedna. Kriza ovoga, krizu onoga. Postoji opasnost da termin postane besmislen. Zbog toga ću pokušati da mu priđem iz drugog ugla.Kapitalizam je inače izrazito otporan sistem. To znači, ne samo da se može nositi sa šokovima, već ponekada može, zavisno od vrste šoka, da izvuče korist. Ono što se desilo 2008. nije bila vrsta šoka na koji je kapitalizam otporan niti ona od koje može da se okoristi. Desio se divovski krah u sektorima nekretnina koji se od tada akumulirao, kroz bankarski sektor i otkup njegovog duga (‘bail-out’), u seriju otkupa javnog duga, koji su onda doveli do slabosti na toj strani.

Cjelokupan finansijski sektor na privatnoj strani, bilo korporativni kroz korporativna tržišta duga, bilo potrošači kroz potrošački dug, su pod ekstremnim pritiskom. Plate ne rastu što je stvarno veliki problem. Nejednakost, doslovno, u mnogim slučajevima nikada nije bila veća. I konačno se suočavamo s činjenicom da je u toku izrazito ozbiljna okolišna kriza koja će nas udariti mnogo ranije nego što smo mislili.

Ja stvari posmatram na sljedeći način. Imamo 15 godina da riješimo problem i da stvarno napravimo zaokret u suočavanju s udruženom krizom. Udružena kriza tiče se okoliša i nejednakosti. A ove dvije su povezane. Ako bismo to uradili, mogli bismo biti u mnogo boljoj poziciji. Ako to ne uradimo, ovo je najozbiljniji izazov s kojim će se kapitalizam kao model morati suočiti od nastanka.

HM: Ono što govoriš je da je očigledno da postoji neka vrlo ozbiljna nestabilnost u srcu kapitalističkog sistema, a ono što se opisuje kao kriza globalizacije je bazično samo politička ekspresija te krize kapitalizma?

MB: Da, ali postoji i nešto specifično u vezi globalizacije. Ranije sam u karijeri proveo dosta vremena razmišljajući o ekonomskim idejama i njihovom širenju. Nisam jedina osoba koja je zbunjena širenjem neoliberalizma, ali što više razmišljam o tome, manje sam sklon da razmišljam o neoliberalizmu kao o setu ideja, a više kao o setu praksi. Prakse su liberalizacija, integracije, privatizacije, uklanjanje barijera kompeticiji, itd.

Kada se ovo dešava unutar suštinski nacionalnih tržišta rada i nacionalnih finansijskih tržišta koja su bila relativno zatvorena – recimo to tako, homogene države koje su izgledale isto, pravile iste stvari i povremeno trgovale jedne s drugima, ali držale svoje finansije odvojenim – jednom kada se to promijeni kroz prakse neoliberalizma, i kada se formira jedno veliko tržište u [Polanyijevom][1] smislu integriranih finansija i tokova kapitala, etc., nekoliko interesantnih stvari se krene dešavati.

Prvo se sposobnost radništva, da upravlja svojim dijelom viška, smanji na nulu. Štrajk postaje besmisleno oružje. Štrajkovi opadnu na funkciju blizu nuli – u zapadnom svijetu. A ono što dobiješ je produžena stagnacija plata, jer u suštini sav višak odlazi kapitalu. Ne postoji razlog zbog kojeg bi bilo drugačije. Tako se sposobnost radništva da poveća plate reducira na nulu.

Nešto interesantno se međutim istovremeno dešava i na finansijskim i na robnim tržištima. U pitanju je nešto kao drugostepeni efekat neoliberalizma. O čemu se radi. Potrošili smo skoro 17 triliona dolara – jena, eura i svega čega smo se mogli dočepati – što u Europi nastavljamo kroz QE programe (programe kvantitativnog popuštanja[2]), kroz centralne banke, zbog finansijske krize. Čudna stvar je da inflacije nema nigdje. U stvari, Europa je i dalje u deflaciji. Nije dosegla metu od 2 procenta u cijeloj posljednjoj deceniji. Dakle nema strukturalne inflacije, uprkos masivnoj, apsolutno nezabilježenoj, monetarnoj injekciji. To je također čudno.

Razmislite onda i o trećem elementu, kompetititivnim robnim tržištima. Uzmite na primjer cijenu kompjutera. I cjenovno takmičenje koje je u toku u svim sektorima. Ako potražite riječi mark-up i margin data među firmama, ono što ćete pronaći, posebno u SAD-u, ali ne ekskluzivno, je to da kao digitalni monopol vi zarađujete 50 do 60 procenata profita. Ako ste mala ili srednje velika firma, a u globalnom ste takmičenju, margine su vam niske, profiti su vam niski i vrlo ste neskloni povećavanju plata, jer vas to doslovno može dovesti pred likvidaciju.

Pomiješajte sve ovo skupa i dobijete vrlo, vrlo čudan svijet koji nismo iskusili prije. Svijet u kojem ćete imati strukturalno niske kamatne stope jer nema inflacije koju treba kontrolisati. Onda imate svijet u kojima tržišta rada mogu postići punu zaposlenost, ali ne činiti ništa za plate, što znači očuvanje, ako ne i pogoršanje stvarnih nejednakosti. Na robnim tržitima imate dinamiku „pobjednik odnosi sve“ u kojima kvazi-monopolisti ostvaruju monopolsku rentu, a svi ostali se vraćaju na savršenu kompeticiju.

To, čini se, u vrlo apstraktnom, ali vrlo stvarnom smislu, karakterizira svijet u kojem prije nismo bili, a posljedice promišljanja ovakog svijeta su istinski dalekosežne.

HM: U osnovi, govoriš o Atlanskom svijetu. Vidiš li ikakve razlike između razvoja u SAD-u i Europi? Šta bi rekao da su možda posebne karaktiristike Sjedinjenih Država, a šta bi bila europska stvar?

MB: Počnimo od toga da Europa još uvijek ima značajne strukture države blagostanja i socijalnih transfera. Ako pogledate Irsku na primjer, koja je vrlo mala i svakako nereprezentativna zemlja – jer u osnovi živi od priljeva Američkih Direktnih stranih investicija i od činjenice da su tranzitna tačka za trgovinu – no istovremeno Irska, prije oporezivanja, ima vrlo visok Gini koeficijent[3] a nakon oporezivanja, skoro najniži.

Dakle, vladine politike prave razliku, a Europa još uvijek ima takve politike. Zaista žele učiniti nešto u vezi klimatskih promjena. I nastoji otkriti distribucijske politike u tom smislu – u Francuskoj su žešće nego što smo mislili. Ipak, efektivno upravljanje postoji kao i pokušaji da se bazično bavi s ovom problemima.

U SAD-u imate vladajuću klasu koja je u stanju potpunog poricanja izazova s kojima se suočava. Tako da se ono što vidite u SAD-u čini kao najubrzanija verzija ovih patologija. Ako čak ni ne prihvatate da su globalno zagrijavanje i posljedice klimatskih promjena stvarne, vrlo je teško uraditi bilo šta po tom pitanju.

U ovom trenutku imamo veliku razliku između Amerike i Europe. Istovremeno, 30 procenata energije u Njemačkoj proizvodi se na bazi uglja. Poljska je negdje na 60 procenata. U priči su svi složni, ali na djelima tek rijetki povlače istinski bitne poteze.

HM: Pomenuo si neke velike tech kompanije. Kako se ovi giganti šire, u principu koriste svoju kvazi-monopolsku moć u datom sektoru kako bi se probili u druge. U SAD-u je u toku diskusija o tome koja bi od ovih kompanija trebala da intervenira u zdravstvenu zaštitu sljedeće godine, jer se radi o velikom udjelu u GDP-u koji je totalno neefikasan u SAD-u. Tržišna segmentacija koja je nekada štitila od kompeticije ili je bar na neki način strukturirala, čini se da nestaje. U isto vrijeme, suočeni smo s efektom korisničkih mreža koji ovim tehnološkim divovima daje ogromnu prednost jer im omogućava da koriste činjenicu da granice nestaju kako bi penetrirali u razne druge tržišne segmente – ili ono što su segmenti nekad bili. Tendencije nejednakosti koje su dijelom iz ovog rezultirale – da li je vjerovatno da će morati da se pogoršaju prije nego se poboljšaju? Kakve politike moraju biti implementirane ako se želi odgovoriti na ova pitanja?

MB: Tu je Europa još jednom razočarala, nažalost. Smisao GDPR-a (General Dara Protection Regulation[4]) se nije ticao zaštite podataka. Radilo se u suštini o pokušaju da se zaplaše Facebook, Apple i ostali kako bi počeli plaćati nešto poreza – ideja je bila: „Ako svaki put kad se spajaš na platformu moraš proći kroz 12 ekrana odobrenja izgubićeš 80 posto korisnika. Većina biznisa se zasniva na podacima prikupljenim od korisnika“. Posebno kada su u pitanju Amazon i Facebook. „Pa se stvarno morate dovesti u red i igrati po pravilima“. Čini se da je intervencijama Holandije i Estonije, kao i nekoliko drugih koji vole tehnologiju, i ovo stvar prošlosti. Neki nominalni porezi će biti uvedeni, a oni će biti u stanju da nastave raditi stvari onako kako žele.

Stvarno destrukrivna stvar tu je način na koji se ove kompanije bave inovacijama. Ako vodite start-up kompaniju ovdje – jučer sam s nekim pričao baš o tome – ambicija za kompaniju je da postane dovoljno dosadna da je Amazon kupi. Onda će Amazon učiniti ono što su učinili u 1930-im s ključnim tehnologijama, poper berilijuma i drugih, tada radi čelika. A to znači, staviti ih u ladicu i ne uvoditi ih uopšte, jer ne želiš da kompeticija ikada dobije prednost.

Sve ovo je očuvanje tržišta i ubijanje inovacije kupovinom i držanjem u ladici. To je upravo ono što monopolisti rade. Sad, trebalo bi da znamo šta da s tim radimo. To se zove razbijanje [monopola]. Čini se međutim da nema političke volje da se to uradi.

HM: Neki dan sam čuo vrlo dobru prezentaciju jednog ekonomiste koji je iznio jednu teoriju. Pitanje je: kakva je razlika, recimo, između današnje sorte tehnoloških divova i prve sorte? Na kraju krajeva, Facebook nije prva socijalna mreža, Google nije bio prvi pretraživač – niko više ne govori o AltaVisti. Njegova ideja je da je razlika ne samo u efektu korisničkih mreža već i podacima koji leže u osnovi. U suštini, ako samo sjediš na najvećoj gomili podataka marginalni troškovi inovacije su reducirani do te mjere da postaje potpuno neefikasno i demoralizirajuće za kompetitore da uopšte misle o natjecanju. Ovo onda guši inovaciju jer je pokretačka moć koncentrisana u rukama monopola.

MB: Složio bih se s tim. Otišao bih ipak još dalje. Šta je tačno gorivo za korporacije? Naši podaci. Dajemo ih besplatno jer je platforma koju koristimo besplatna, pa mi koristimo njihovu platformu. Vrlo jednostavno. Počnite naplaćivati platformu. Natjerajte ih da počnu naplaćivati platformu i vidjećete kako će broj korisnika početi da se smanjuje. Ili ponudite besplatnu i komercijalnu verziju. Alternativno, i još bolje, učinite da ljudi individualno licenciraju upotrebu podataka s tim firmama. Izdajemo dio digitalnog spektra telefonskim kompanijama. Zašto ne bismo isto radili sa ličnim podacima? Izdamo ih na desetogodišnji zajam koji se može raskinuti.

Mnogo je stvari koje bismo mogli uraditi. Jednostavno smo odabrali da ne uradimo. To je stvarna zajednička crta u upravljanju danas. I to je dio koji je istinski razočaravajući.

Kvalitet političkog kapitala vladajučih klasa je izrazito opao, i vrlo je lako vidjeti zašto. U tome više nema novca. Ono što rade je da uskaču u partije. Postaneš poznat za nekoliko godina. Stekneš neku ‘ekspertizu’. Pretvoriš to u priliku za prodaju u privatnom sektoru. Onda zamjeniš dres i radiš s privatnim sektorom. Zbog toga postoji veliki defekt u upravljanju, a mislim da je razlog zaista kvalitet političara koje imamo.

HM: Šta se može učiniti? Ako bi želio predložiti ili pokrenuti neki program politika i mjera koji bi odgovorio na neka od ovih pitanja, šta bi uradio?

MB: Jedna stvar koju ne trebamo učiniti je upravo to. Evo zašto.

U određenom smislu, ono što se proširilo svijetom u eri globalizacije je vrsta meritokracije. Meritokracija su ljudi poput tebe i mene, kao i ljudi koji su malo drugačiji od nas, ali koji su pohađali iste univerzitete i slušali ista predavanja. Dato nam je da upravljamo svime i postali smo tehnokratska klasa. Tehnokratska klasa u stvarnosti nema nikakve veze s ostatkom društva. Djecu šaljemo u ste škole. Čitamo iste novine. Imamo iste društvene navike. Neka smo vrsta transnacionalne klase. I ja sam bio dio ovoga. Vidio sam kako nastaje.

E sad, imaš sve druge koji žive potpuno drugačije živote, a plate ne rastu. Stvarni troškovi rastu. Političari im govore: „Nema inflacije“, ali se čini da troškovi svega uprkos svemu rastu u stvarnim mjerama. I postoji nesklad između ovo dvoje.

Sad se vratimo priči o globalizaciji i njenom nastanku. Prva stvar koju je neoliberalizam napravio je, u određenom smislu, globalizacija tržišta radne snage, čime je sposobnost radništva da kontrolira udio u nacionalnom dohotku, pretvorila u stvar prošlosti. Potom imate efekat robnih tržišta. Ono što se desilo, sve male kartelske strukture, korporativizam u Njemačkoj – na umu imam koalicije na robnim tržištima, sve te stvari koje su držale nacionalne ekonomije izoliranim, sva mala pravila o tome ko ima pravo da kupi dionice na burzi, itd. – sve to je eliminirano.

Kada je sve to uklonjeno i kada je sve trebalo da se globalizuje, otvorilo se pitanje šta se dešava sa političkim, partijskim strukturama. Jer ono što je omogućilo sve male kartele na tržištima rada i relativno ugodne aranžmane, ono što je držalo tržišta sigurnim za domaće kompanije i sve ostalo, je medijacija poslijeratovskog kompromisa koju su vodile političke klase – bazirane ili na dvopartijskom sistemu, sa Radničkim i Konzervativnim polovima ili na većinskom koalicionom sistemu kakav je u Njemačkoj.

Sad ste uništili kartele na tržištima rada. Uništili ste kartele na robnim tržištima. Sve ste globalizirali. Kakav je smisao postojećih partija? Nema ga. Bile su tu da bi stabilizirale strukture koje više ne postoje. Zbog toga nemaju predstave o tome šta se dešava.

Tako da ono što ne želimo uraditi, je reći: „Ajde da predamo sve tehnokratama. Ajde da smislimo neke politike. Uvešćemo neke mjere“. Ovo se desilo na izborima u SAD 2016. godine. Senatorka Clinton je imala stotine politika i mjera. Sve su bile rangirane. Mogli ste vidjeti RCT (Randomised Control Trials[5]) i zbirove koji su dokazivali da će mjere funkcionirati. Mogli smo jednostavno zbrojiti mjere i to je bila platforma. Osim što nije – jer ljudi su vapili za vizijom, za razlogom da vjeruju u nešto.

Ono što stvarno žele je da im neko objasni, kako to da, ako je globalno zagrijavanje toliko važno, oni sami moraju da plate iz svojih novčanika, kroz porez na dizel, dok ljudi koji posjeduju jahte prolaze bez troškova. Ono što im treba je da im neko objasni zašto je nejadnakost podivljala i zašto politiku vode ljudi koji sjede na gomilama novca i povlače konce. Oni nisu glupi. Mi mislimo da čitaju ‘lažne vijesti’. Ne čitaju. Samo traže alternativne prikaze, jer ne vjeruju više u svijet o kojem čuju iz naših usta.

Tako da, dok ne integrišemo činjenicu da je poslijeratni partijski sistem mrtav – da je populizam nova norma – i nekako rekonfiguriramo političku akciju tako da kreiramo nove partije i strukture ili renoviramo stare, i napredujemo sa mnogo progresivnijim planom…Onda možemo pričati o politikama i mjerama. Samo jednostavno pitati: „Šta ćemo raditi u smislu politika“ – to smo probali u 2016. godini. Desila se katastrofa.

HM: Institucionalne strukture postojećih partija se istinski ne prilagođavaju. Kako bi ti reformirao partije? Šta bi trebali uraditi? Srednjestrujaške konzervativne i srednjestrujaške socijaldemokratske partije su pod pritiskom svuda. Šta bi im preporučio da rade?

MB: Pa, prva stvar koju bi trebali je, da citiram – mislim da je Planck, fizičar rekao – „Društvo evoluira jednu po jednu sahranu“. Neka umru. Mislim da morate početi od nule. Kada sam govorio pred njemačkim SPD-om u toku 2016. godine, rekao sam: „nalazite se dva izborna ciklusa od odumiranja“. I mislim da sam bio potpuno u pravu. Možda tri. Ali su u principu mrtvi. Tako da nema smisla pokušavati rekonstruirati nešto što je mrtvo.

Ono što možete uraditi je ono što je uradio Corbin, iako nije učinio puno s tim, da uzmete mrtvu koru Radničke partije, kroz jeftin transfer bez dodatnih opterećenja – preuzmete je, izgradite skroz novo članstvo i upravljate iznutra prema vani. Dok u Njemačkoj ne sastavite neku vrstu crveno-crveno-zelene koalicije, nećete imati nikakve šanse protiv nacionalista u AfD  [Alternative für Deutschland].

HM. Šta mislliš da će se desiti onda kada populisti dođu na vlast? Pogledaj Italiju u ovom trenutku?

MB: Da. Ovo je zaista interesantno pitanje. Kada se ova stvar u Italiji desila rekao sam: „Evo šta je vaš pravi problem. Ne radi se o ovoj vladi. Radi se o situaciji kada vlada omane“. Jer na koncu, ono čemu teži populizam je ideja suverenosti. Chris Bickerton, politolog s Cambridgea, iznio je neke dobre opservacije o tome. Napisao je knjigu European Integration: From Nation-States toMember States. Suverene države imaju svoje prese za printanje. Mogu devalvirati valutu. Mogu bankrotirati. Mogu sve to napraviti. Jednom kada se pridružiš Euru, ne možeš. Nije više na stolu. U suštini, uživaš podršku ECB-a (Europske centralne banke), koja održava državni dug, a tako i pristup kreditu, sve dok igraš po pravilima. Otud značaj pravila u sistemu.

Ali ova pravila ne rade stvarno za velike i na konzumaciji bazirane ekonomije poput Francuske ili posebno Italije. Rade za one koje mogu globalizirati svoje lance opskrbe kroz Istočnu Europu i onda prodati svoju robu ostatku svijeta i tako uvući potražnju iz inostranstva. To su Njemačka, Istočna Europa i još neke zemlje sjevera. Tako da u ovom smislu imate svarni rascjep na sjever i jug.

Populisti su došli na vlast u Italiji. Mogli bi se dočepati vlasti i u Francuskoj. Saznaće da, ukoliko ne napuste Euro, neće mnogo toga moći napraviti. Ipak, ako napuste Euro uništiće negdje oko 40 procenata državne ušteđevine u toku perioda napuštanja. To nije dobra opcija. I tako sad imate na vodećim mjestima osobe koje su rekle: „Ma nek idu dođavola. Sve ćemo promijeniti.“ A ništa neće promijeniti. Šta to znači za demokratiju i vjeru ljudi u demokratiju?

HM: Ograničenja u mnogim slučajevima nisu limitirana na nacionalne okolnosti. Čak i ako zbog toga budemo imali neke populističke vlade, bez pokretanja nekog kataklizmičkog događaja neće se puno toga moći uraditi u vezi ovih problema.

MB: Tačno. Ono što se dešava je da u prvom izbornom ciklusu, od krize, ko god je bio u vlasti biva izbačen, a na vlast dolazi ko god je bio već uspostavljena opozicija. U drugom izbornom ciklusu, opozicija koja je sada u vlasti, glasanjem biva izbačena. U pola slučajeva, stari establišment je ponovo došao na vlast ali je morao da dijeli moć s populistima. Ili su populisti sami masivno uvećali svoj udio glasova, uobičajeno izjedajući usput glasove partija lijevo od centra. Sljedeći izborni ciklus, imaćete još populista. Dodatni kolaps snaga lijevo od centra se dešava, jer neće biti u stanju da se značajno rekonfiguriraju u bilo kojem smislu.

Više ovakvih ljudi će se dočepati vlasti i onda će da dožive neuspjeh. To me stvarno brine jer kad dožive neuspjeh mi bismo mogli reći: „Pa, dobro, svakako su svi idioti, a politike su im glupe“. Da, ali šta to čini za vjeru u demokratiju u javnosti? Jer ono što u suštini govore je: „Možete izabrati radikalne alternative, i dalje nećete biti u stanju da promjenite bilo šta.“

HM: Dakle, odbacio si nadu da postoji način da se reformišu, ne samo partijske strukture – one su samo funkcije – mislim na reformu političke ekonomije, koja je u principu ograničenje u odnosu na mnoga od ovih pitanja.

MB: Mislim da se to može napraviti ako postoji aktivno nastojanje da se pokuša i uradi – ako ostaci progresivnih snaga shvate da će se raspasti ukoliko se ne budu držali skupa. Zaista se nalazimo u takvom trenutku. Njemačka je tipičan primjer. Da ste napravili crveno-crveno-zelenu koaliciju prije šest ili sedam godina, danas smo se mogli nalaziti u potpuno drugačijem prostoru; nije se napravila. Ukoliko sada možete da ovo rekonfigurirate onda možete ponuditi efektivnu opoziciju AfD-u, ali ako ne možete, onda i nećete, jer SPD je mrtav. I to je izbor s kojim s mnoge zemlje suočavaju.

Ovo nije poziv na očaj. Moje povjerenje prema onima na vlasti je nula. Imali su 10 godina vremena da poprave stvari. Oživjeli su sistem s masivnom injekcijom likvidnosti. Ništa se nije promjenilo. Ispostavlja se međutim da se svijet promjenio i da ove strukture više ne odgovaraju.

Ljudi su nevjerovatno prilagodljivi i kada smo suočeni s krizama, kao što smo mi – okoliša i nejednakosti – mogući su različiti odgovori. Ono što vidimo sada je nacionalistički i isključujući odgovor, ali on ne mora biti jedini. Tu smo potpuni gospodari sopstvene sudbine.

Moja poenta je sljedeća: ako čekate da vam kožu spasi grupica staromodnih sedamdesetogodišnjih socijaldemokrata počnite tražiti drugdje.


[1] Po Karlu Polanyiu (1886-1964) ekonomskom istoričaru i antropologu, autoru vrlo uticajnog rada „Velika transformacija“ (The Great Transformation) u kojem istražuje nastanak tržišne ekonomije u 19. vijeku i izlaže svoje stanovište o društveno destruktivnim efektima ovog sistema.

[2] ‘Kvalitativno olakšavanje’ (qualititative easing) je netipična monetarna politika koja cilja na očuvanje kamatnih stopa u situacijama izrazito niskih kamata, tj. onda kada se kamate približe nuli kroz masivno povećanje ponude novca i likvidnosti tržišta kroz kupovinu vladinih i drugih sigurnosnih mjenica.

[3] Gini index je mjera stepena nejednakosti u distribuciji porodičnog prihoda u jednoj zemlji. Što je jednakost veća, indeks je niži. U slučaju apsolutne jednakosti u distribuciji, vrijednost indeksa bi iznosila nula. ] Gini index je mjera stepena nejednakosti u distribuciji porodičnog prihoda u jednoj zemlji. Što je jednakost veća, indeks je niži. U slučaju apsolutne jednakosti u distribuciji, vrijednost indeksa bi iznosila nula.

[4] Regulacija EU o ‘zaštiti podataka’; General Data Protection Regulation; https://gdpr-info.eu/

[5] Vrsta studije u kojoj je više osoba sličnihi po što je moguće više parametara nasumično raspoređeno u eksperimentalnu odnosno kontrolnu(e) grupu gdje su onda izloženi eksperimentalnom tretmanu ili neutralnim dummy tretmanima. Zavisna varijabla se bilježi za sve grupe te se statističkim metodama usporedbe nastoji razlučiti efekat eksperimentalnog tretmana.


Originalno objavljeno na Social Europe. Dostupno na linku: https://www.socialeurope.eu/crisis-of-globalisation-mark-blyth

Autor fotografije: NuclearVacuum, Spesh531 [CC BY-SA 3.0 (https://creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0)%5D, via Wikimedia Commons)

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s