Garaže, stabla i pravo na grad

Raspravićemo ovdje kratko jedan slučaj iz ljeta 2018. godine koji efektivno ilustruje najskoriju dinamiku prostorno-planske politike, skoncentrisane na prostor sarajevskog naselja Marijin dvor. Slučaj ističemo jer nudi i uvid u dinamiku lokalne samoorganizacije usmjerene na pokušaje da lokalno stanovništvo djeluje kao politički akter i utiče na forme ove politike.

U četvrtak, 19. jula 2018. godine održana je jedna u nizu sjednica Općinskog vijeća Općine Centar Sarajevo. Na raspravi se trebao naći prijedlog odluke o usvajanju Izmjena i dopuna Regulacionog Plana „Gradski centar Marijin dvor“ – II faza-podzemna garaža u ulici Bulever Franca Lehara po skraćenom postupku. Proces izrade Izmjena i dopuna pokrenut je odlukom Vijeća iz marta 2018. godine. Predložene izmjene i dopune predvidjele su relativno malu intervenciju u važeći RP kojom se planira povećanje dimenzija prostora namijenjenog podzemnoj garaži i izrada dodatnog ulaza u samu garažu.

Sadašnje prostorno stanje zone u kojoj je garaža planirana, ishod je istorije koja se proteže nekoliko decenija unazad i koju čini niz upitnih postupaka vlasti i ekonomskih moćnika i to onih iz domena „akumulacije pljačkom“. U prvoj polovici dvijehiljaditih izgrađena je poslovna zgrada OKI-ja čime su započeli problemi s parking prostorom. Tokom izgradnje parking mjesta koja su pripadala neboderu u neposrednoj blizinu su, kako je tada saopšteno stanarima, privremeno okupirana uz obećanje da će biti vraćena kada izgradnja završi. Do povratka nikad nije došlo. Uprkos tužbi stanara i činjenici da je parking, sada pod upravom BH Telekoma koji je 2010. godine kupio zgradu, gotovo uvijek prazan, stanari i dalje nemaju pristup ovoj parking zoni.

Općina je, u okviru pripremnih aktivnosti, za 05. jul 2018. godine u prostorijama Mjesne zajednice Marijin dvor – Crni vrh organizovala ‘javnu raspravu’ o predloženoj odluci. Nekoliko dana prije rasprave, među stanarima zone u kojoj je intervencija planirana, ustanovljena je neformalna grupa, Građanska inicijativa protiv izgradnje podzemnih garaža u ul. Franca Lehara[1], koja je odlučila da se organizira protiv ovog prijedloga. Posebno uznemirujuće saznanje bilo je da je garaža već odavno unesena u planski dokument i da se sada planiraju dodatne izmjene. Saznanje koje je doprinijelo galvanizaciji otpora odnosilo se na činjenicu da bi planirana izgradnja nepovratno uništila, kako su prebrojali, 55 stabala koja ujedno čine zelenu infrastrukturu jedine parkovske i rekreativne zone u cijelom naselju.

U jutro, na dan kada je zakazana rasprava, MZ je obaviještena da će načelnik Općine, Nedžad Ajnadžić taj dan u 13h, održati sastanak sa građanima u prostorima Mjesne zajednice. Stanovništvo, potpuno zbunjeno, ipak uspjeva da se mobiliše i da prisustvuje sastanku. Tamo, u grčevitoj atmosferi koju je presudno odredilo prisustvo grupe mladih siledžija i bukača, predstavnici stanara daju do znanja načelniku da je garaža nepoželjna. Rasprava, održana naknadno, samo je dodatno podcrtala ovaj stav.  

Rasprava je demonstrirala nekoliko važnih karaktersitika savremenog procesa planiranja. «Za koga su te garaže?» – uzviknuo je neko na samom početku, uputivši na možda ključno pitanje. „Mene to ne zanima. Ja dobijem zadatak da ga izvedem i ne pitam se o tome“ – odgovorila je predstavnica Zavoda za planiranje, plastično opisavši ulogu stručnih instanci u konstelaciji ekonomskih i političkih interesa i odnosa koji proizvode i oblikuju prostor. Nakon što je neko od pristunih glasno komentarisao da planerima uopšte nije stalo do stanovništva jer planiraju uništiti jedino mjesto za igru djece i odmor odraslih, ista predstavnica je izjavila: „Ja, da mi nije stalo ne bi planirala ni ovo“. Izjave sugerišu da  planiranje koje ozbiljno uzima u obzir efekte za zajednicu i okoliš često nije više nego kapric i dobra volja planera, u rijetkim slučajevima kad stepen subjektivne slobode postoji. Istovremeno, ime investitora nije otkriveno. Zbog toga je puno istine u tvrdnji da zvanični planeri, često nisu ništa drugo do – kako je rekao jedan stanar na raspravi – „korisne budale“.

U četvrtak 12. jula, nekoliko dana nakon rasprave, organizirano je mirno okupljanje gdje je ponovo istaknut stav protiv izgradnje garaže. Započelo je i skupljanje potpisa za formalnu ‘građansku inicijativu’ kojom je trebalo biti isposlovano zvanično zaustavljanje ovih izmjena, ali i izmjene trenutno važećeg plana kojima bi se garaža potpuno uklonila iz planske dokumentacije. Podršku inicijativi pružila je i Asocijacija pejzažnih arhitekata u Bosni i Hercegovini i nekoliko civilnih organizacija.

Općina je i nakon toga poduzela manju kontra-akciju lansiravši vijest da je anketom ispitala mišljenja stanovništva i dobila većinsku načelnu podršku za predložene izmjene. Mogli su se pročitati i komentari skeptični spram motiva stanovništva koje, potcrtano je, nastoji iskoristiti situaciju u svoju korist bez da uvaže urgentnu potrebu da se riješi pitanje saobraćaja u mirovanju. Kontra akcija nije imala značajnije efekte pa je slijedom događaja na sjednici, 19. jula Načelnik Općine, kao predlagač, povukao tačku sa dnevnog reda.

Iz slučaja koji smo opisali možemo izvući nekoliko pouka. Najprije, demokratska akcija stanovništva može imati stvarne političke efekte. Iako je jasno da povlačenjem odluke ništa definitivno nije riješeno, činjenica da je stanovništvo ‘pokazalo zube’ i u formalnom i u neformalnom prostoru višestruko je važna. Slične rasprave koje su uslijedile pokazale su da svaka politička intervencija ove vrste može imati kumulativni efekat na formu, dinamiku i intezitet lokalne demokratske akcije. S druge strane, upravo zbog činjenice da se radi o privremenoj pobjedi lokalne participativne politike treba biti jasno da s ovim nisu iscrpljene opcije za akciju vlasti i investitora. Manevri koje je poduzela lokalna vlast samo su neki od dostupnih unutar spektra pravnih, para-pravnih i političkih poteza koji im stoje na raspolaganju. Daljni oprez, očuvanje nivoa organiziranosti, prigodne koalicije i fleksibilan pristup uptrebi mehanizama participativne kontrole, presudni su ukoliko se stanovništo ozbiljno i dugoročno nastoji umiješati u donošenje odluka o prostornoj politici i aktivno osvajati ono što se naziva ‘pravo na grad’[2].


[1] Više informacija o inicijativi, kao i kontakt ako se želite pridružiti,  možete naći na slijedećem linku: https://www.facebook.com/GIfrancalehara/

[2] Pravo na grad je ideja koji je 60-tih godina predložio francuski mislislac Henri Lefebvre.  Iako formalno preuzima diskurs prava, ‘pravo na grad’ proklamuje kolektivno pravo kojim su obuhvaćeni svi oni koji su kontinuirano ili privremeno stanovnice i korisnici grada. David Harvey u tekstu “Pravo na grad” smatra da je: “pravo na grad puno više nego individualna sloboda pristupa gradskim resursima“ i da „ovisi o ostvarivanju kolektivne moći da se preoblikuju procesi urbanizacije“. Temelji se na tvrdnji kako je upotrebna vrijednost gradova, kao centara kulturnog, političkog i socijalnog života, ugrožena industrijalizacijom i komercijalizacijom što rezultira dominacijom razmjenske vrijednosti i komodifikacijom urbanih prostora i urbanog života. Ideja prava na grad nastaje kao parola otpora, ali i strategija borbe protiv ovih procesa.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s