ŽIVOT TAKMIČARSKOG DUHA: Kapitalizam, klasna organizacija i radništvo u Bosni i Hercegovini

Sedamdesetih godina 20. vijeka započinje niz strukturnih promjena u svjetskoj geografiji kapitala i rada. Od tada su fundamentalno izmjenjeni uslovi ukupne kapitalističke reprodukcije, kao i odnosi zavisnosti, reg-ulacije i kontrole. Tada, nakon dugog perioda stabilnog i snažnog ekon-omskog rasta, razvijeni kapitalistički svijet zapada u krizu akumulacije. Kao odgovor na ove procese, kapitalističke klase počinju političku po-tragu za novim formama akumulacije koje treba da oslabe regulativnu moć država i političku moć radništva. Odgovor pronalaze u razvoju transnacionalnih formi akumulacije, izmještanju primarnih industrija iz centara u kojima postepeno kreću dominirati finansijske i uslužne indus-trije. Time raste relativna moć kapitala spram drugih aktera međunarod-nog poretka. Ovim države ne gube ulogu u regulisanju postojanje tržiš-ta. Njihova uloga je i dalje presudna za osiguravanje pravno-političkih uslova kapitalističkog režima proizvodnje, a i same igraju važnu ulogu u odnosu na tržišta.1 Preraspodjela snaga, međutim, na glavu izvrće uslove ukupne reprodukcije. Pod pritiscima internacionalizacije tokova kapitala i novih konfiguracija akumulacije, države se zatiču u situaciji u kojoj su prinuđene da svoju akciju modeliraju u odnosu na zahtjeve akumulacije. Situacija oslobođenog kapitala, kodeterminirajuća veza između država i oblika kapitalističke reprodukcije, kao i širenje zona najamnog rada i uključivanje najširih populacija u odnos rad-kapital, čini kapitalističku dinamiku organiziranu na internacionaliziranim tržištima centralnim pitanjem za bilo koju političku zajednicu. Izrazita mobilnosti kapitala, omogućena politički osvojenom liberalizacijom tokova kapitala, re-orijentišu akciju država. U takvim okolnostima, osiguravanje stabilnih tokova unutar teritorijalnih okvira postaje nulti prioritet i primarni fokus državnog djelovanja, važniji od svakog demokratski artikulisanog društ-venog cilja.2

Istraživanja su pokazala da postoji nešto kao ekonomski super-entitet koji kontroliše ogroman postotak ukupnog svjetskog toka kapitala, a ev-identna je i koordinirana politička akcija ovog entiteta, kojeg čini tek nekoliko stotina korporacija.3 Ovo je materijalna osnova kapitalističke klase koja, najprije u odnosu sa vladarima i vjerskim poglavarima, a poslije sa vladama i predsjednicima, postaje sila sposobna za revoluciju koja je sve više u stanju da prema svojim zamislima oblikuje društvene i ekonomske odnose. Kapitalistička aktivnost postaje duboko integrisana sila od koje zavisi reprodukcija državnog aparata kroz fiskalni sistem, reprodukcija radništva, ali i ukupna reprodukcija društva. Istovremeno, uspješnost akumulacije sve manje zavisi od ekonomskih prilika u bilo kojoj pojedinoj zemlji što je omogućeno fleksibilnim aranžmanima ek-sploatacije radništva širom regija i svijeta. Time smo, kako je prije više od deset godina primjetio David Harvey, dovedeni u situaciju u kojoj je odnos snaga takav da opseg i karakter regulacije sve više definiraju, masovnim pumpanjem novca u politiku, upravo oni koje su objekt regu-lacije, dakle veliki biznisi i korporacije.4

Ovo je polazišna tačka iz koje prilazimo ispitivanju bosanskoherce-govačkog slučaja, jer se integracija Bosne i Hercegovine (BiH), i drugih nekada socijalističkih zemalja, u poredak evropskog i svjetskog kapitalizma dešava u istorijski definitivnom trenutku, u gore opisanim okolnostima. Već u drugoj polovici devedesetih, usvajanjem niza zakon-skih mjera kojima se liberalizira finansijsko poslovanje, postavljaju se institucionalni preduslovi za integraciju zemlje u svjetske tokove kapi-tala, što dovodi do potpune dominacije stranih finansijskih korporacija.5 Kao glavni nosilac revolucionariziranja institucija u ovom se procesu, u pravilu, pojavljuje skup međunarodnih aktera. Njihovim je akcijama, uprkos svim specifičnim institucionalnim konfiguracijama i složenim odnosima raspodjele političke moći, omogućeno temeljito ekonomsko integrisanje zemlje u ekonomsko okruženje. Poređenje trendova tokova kapitala u zemljama tzv. Zapadnog balkana i takozvanih „novih članica“ 6 Evropske Unije, otkriva visoku podudarnost, te upućuje na sličan step-en i forme integracije.7

Integracija naravno ne znači bilo kakvu potpunu sinhronizaciju proce-sa. U skladu sa jednim od osnovnih mehanizama kapitalističke reproduk-cije – mehanizmu nejednakog geografskog razvoja, i BiH je integrisana kroz dijelom njoj specifične forme, zavisne od specifičnosti istorijskog razvoja, strukture ekonomskih institucija i okvira politika. Iako razlike ove vrste bez sumnje igraju značajnu ulogu u funkcionisanju ekon-omskih sistema, u studijama kapitalizma, važnije je, podsjeća nas Streek, usresrediti se na temeljne zajedničke karakteristike zbog kojih je uopšte moguće govoriti o kapitalizmu kao sistemu ekonomskih i društvenih odnosa, a onda i kao o objektu analize.8

Cilj ovog teksta je da ispita neke aspekte odnosa između kapitala i rada u BiH i tako doprinese, gotovo nepostojećem sociološkom ispitivanju sadašnje strukture i dinamike bosanskohercegovačkog kapitalizma i društva koje tretira klase kao bitne mehanizme strukturiranja društvenih odnosa i procesa. Najprije ćemo se osvrnuti na neke funkcije, deter-minante i reprezentacije tržišta kao osnovnog zajedničkog imenitelja državno i društveno različitih formi kapitalizma, a potom posebno na takozvano tržište rada koje čini osnovnu konstitutivnu vezu ekonomsk-og i društvenog poretka i mjesto gdje se u klasnom odnosu radništvo konstituira kao socijalna formacija. U grubim crtama ćemo opisati di-namiku restrukturiranja ekonomske strukture zemlje unutar koje ćemo, iz perspektive klasne rekonstitucije društva, detaljnije ispitati dinamiku prethodnih desetak godina.

ZAKON TAKMIČENJA I ŽIVOTONOSNA FIKCIJA

Tržišta su osnovne kapitalističke institucije. Standardna definicija kaže da je tržište mjesto gdje se, u slobodnoj interakciji, sastaju ponuda i po-tražnja tj. prodavci i kupci i da je njihova interakcija uređena principom savršene efikasnosti koje ih čini najoptimalnijim sistemima koordinacije ekonomske aktivnosti. Cijena je signal na koji reaguju i oni koji proiz-vod stavljaju na tržište i oni koji taj proizvod traže. Odnosima ove dvije sfere aktivnosti ravna „kompeticija“, a takmiče se i prodavci i kupci. Uloga takmičenja je da optimizira odnose na tržištu, eliminira neefikasne tržišne aktere i da anonimno, bez intervencija svjesnog ljudskog djelo-vanja, optimizira cijene roba i usluga i tako drži tržišta u stanju „rav-noteže“.9 Ova se definicija oslanja na neodrživi argument koji nastanak tržišta opisuje kao spontano nastalu organizaciju razmjene dobara među stanovništvom jedne male zamišljenje zajednice.10 Većina stvarnih tržiš-ta je izrazito decentralizovana. Ne postoji jedno mjesto na kojem se, u tačno isto vrijeme, susretnu ponuda ili potražnja, već se ovaj susret deša-va u različitim prostornim i vremenskim okvirima.

Tržišna kompeticija ne funkcionira kao glatki odnos razmjene ponu-da i upita koji nepogrešivom efikasnošću određuje kretanje cijena, iako nas je posljednjih četrdeset godina ideološke obrade uglavnom uspjelo uvjeriti u suprotno, učinivši od ove ideje nešto blisko moralnom imper-ativu.11 Takmičenje na realno postojećim tržištima kapitalizma je prizor „rata svih protiv svih“, između rada i kapitala, kapitala i kapitala, rada i rada, prodavca i kupca, prodavca i prodavca, kupca i kupca, takmičen-ja u kojem postoje različito opremljene i obučene snage. Ono zahtjeva stalnu mobilizaciju resursa i prikupljanje informacija, a funkcioniše kao mehanizam direktne prisile koja akterima koji u takmičenju učestvuju, ne ostavlja izbor. Potrebno nam je znanje o kretanju ponude i potražnje. Tehnologija proizvodnje mora biti podešena tako da približno odgovara prosječnom tehnološkom rješenju na datom tržištu, tj. da zahtjeva prib-ližno istu količinu i vrijeme rada, kao i približno isti skup alata i postupa-ka proizvodnje.12 Prisiljeni na potragu za relativnim viškom vrijednosti, oni koji upravljaju kapitalom poduzimaju neprestane napore da se otkriju nove upotrebne vrijednosti i proizvodni procesi, te kreiraju nove potre-be i tržišta za njihovo zadovoljavanje.13 Zbog toga se, kako piše Marx, dešava „eksploracija sve prirode kako bi se otkrile nove, korisne karakteristike u stvarima, univerzalna, razmjena proizvoda svih stranih klima i zemalja, nova (umjetna) preparacija prirodnih objekata … i slično, ot-kriće, kreacija i zadovoljavanje novih potreba koje izrastaju iz samog društva.“14

Od kraja 18. vijeka, u vrijeme zamaha industrijske revolucije, počinje uspostavljanje tržišta kao glavnog koordinirajućeg mehanizama, ne samo proizvodnje i organiziranja distribucije, već sve više i društva uopšte. Vrijeme je to kada, riječima Komunističkog manifesta, “Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim“. Kapitalistički odnosi proizvodnje počinju da se šire na sve više sfera društvenog života i počinju da presudno utiču na sve druge društvene i političke odnose. Niz antropoloških dokaza po-kazuje postojanje sitnih razmjenskih tržišta u antičkim civilizacijama. Međutim, tržišta kao ekonomske institucije će dugo ostati tek izvanjs-ki dodatak inače drugačije organiziranoj zajednici i odnos prije svega sa strancem. Istorija konstitucije tržišta kao dominantnih društvenih in-stitucija u zapadnoj Evropi, pokazuje da, „prije našeg vremena“ tržišta nikada nisu bila ništa više od „dodatka ekonomskom životu.“15 Tržišta sada počinju da upravljaju, ne samo proizvedenim robama, već i elemen-tima proizvodnje koji nisu proizvedeni, koje Polanyi naziva fiktivnim robama – radnom snagom, zemljom i novcem. Iako znamo da je „rad tek drugo ime za ljudsku aktivnost koja je dio života samog“, da je „zemlja samo drugo ime za prirodu koju nije proizveo čovjek“, i da je novac „tek moć da se nešto kupi“16 – pretvaramo se da su robe kao i sve druge. To je fikcija na kojoj počivaju. Tržišnim osvajanjem ovih elemenata društve-nosti i separacijom društva na političku i ekonomsku sferu postaju mo-guća savremena društva u kojima tržišta igraju presudnu ulogu ukupne društvene koordinacije. Drugim riječima, iako je u svakom istorijskom momentu čovjek morao osigurati oblik proizvodnje i distribucije dobara, u cijeloj istoriji, sve do 19. vijeka, ekonomski poredak funkcionirao je tek kao dio društvenog poretka. Širenje kapitalističkih odnosa učiniće uskoro od ljudskog društva dodatak ekonomskom sistemu.17

Centralni element transformacije je uspostavljanje jednog posebnog tržišta – tržište rada. Ono postaje tačka spajanja čovjeka i ekonomskog poretka kao sistema društvenih odnosa. U onoj mjeri u kojoj najamni rad postaje norma, možemo govoriti o kapitalističkim odnosima u kojima je kako piše Marx „rad formalno subsumiran kapitalu“ ali i mjesto gdje se konstituira klasni sukob. Prodaje se i kupuje, ne proizvod, objekat ili usluga, već vremenski ograničena upotreba radne snage, živog rada: imam neke sposobnosti i znanja i prodajem ih, na ograničeno vrijeme, onome ko želi da ih kupi, pod uslovima koje dogovorimo. Transakcija se čini slobodna i kao odnos između jednakih aktera: slobodne individue na tržištu sklapaju dogovor. Međutim, da bi se ova razmjena tj. trgovi-na desila, Marx primjećuje, radnici moraju biti dvostruko slobodni: da prodaju svoju radnu snagu (pravo vlasništva nad svojim kapacitetom da rade) i „slobodni od“ sredstava za proizvodnju. U slobodnoj transakciji na tržištu, dešava se nešto jedinstveno u odnosnu na oba aktera, kupca i prodavača. Onaj koji je prethodno tražio vrstu rada za koju je bio spre-man platiti, „sada hoda ispred kao kapitalista; vlasnik radne snage ide iza kao njegov radnik.“ A gdje idu? – pita se Lebowitz i odgovara, „na rad-no mjesto, ulaze tamo gdje kapitalista sada ima priliku da koristi pravo vlasništva koje je kupio“.18

Porast udjela rada za tržište i normalizaciju najamnog rada, zbog toga prati kontinuirani klasni sukob.19 Do ovoga dovodi dugi period prav-no-političkog i fizičkog nasilja vladajućih klasa, čime je izvršena „prvo-bitna akumulacija“, koncentrisano vlasništvo nad zemljom i kapitalom i prekinuta veza proizvođača, alata i proizvoda njihovog rada.20 Tako, „da bi proizveo za sebe, najamni radnik mora osigurati upotrebnu vrijednost izvan svog procesa proizvodnje“ a da bi to, u nametnutim uslovima učin-io, “mora uzeti jedinu potencijalnu robu koju ima, živi radni kapacitet i ponovo ući u sferu cirkulacije.“21 U naizgled novom prostoru slobode, standardizirana je čvrsta, vremenski defeinisana, kontrola radništva i in-situtcionalizirana dominacija i pravo da se eksploatiše rad.

Istorijsko „oslobađanje“ rada, odnosno njegova transpozicija na tržištu, je i mjesto konstitucije osnovne političke kontradikcije kapitaliz-ma. „Unutar okvira kapitalističkih odnosa, dok se kapital trudi da radni dan produži i da ga učini intenzivnijim i da snizi plate, radništvo se bori da smanji intenzitet radnog dana, njegovo trajanje i da poveća plate.“22 To je specifičnost poretka kapitalizma, činjenica „da postoje ljudi koji, bez sredstava za proizvodnju, mogu i podstaknuti su, da prodaju svo-je vlasničko pravo, pravo da raspolažu svojom sposobnošću da rade.“23 Ovo pravo radnici prodaju za novac kojim podmiruju svoje druge potre-be u zamjenu za neslobodu navedene vrste. Međutim, radništvo može da se organizuje, da protestuje i poduzme akciju protiv uslova pod kojima prodaje svoje vrijeme, pa čak i da pokuša preokrenuti odnose u kojem su ona i on prisiljeni na ovu vrstu trgovine. Zbog toga ova tržišta nisu i ne mogu biti moguća bez jake i neprestane uključenosti državnih aparata koje normiraju i, ako treba i prisilom, održavaju poredak eksploatacije radništva i poredak akumulacije kapitala.

KLASNA NEJEDNAČINA

Marksističko određenje klasa na osnovu objektivnog odnosa spram sredstava za proizvodnju ishodi iz strukturalnih političkih uslova kapi-talističkih režima.24 Na ovom se nivou, garantovani političkom moći, us-postavljaju odnosi eksploatacije i dominacije, inherentni kapitalističkom načinu proizvodnje. Zbog toga je, u političkom smislu, osnovno pitanje, kako se ovako određene klase organiziraju, da bi artikulisali klasne in-terese. Tu se ukazuje dvostruka šema klasnih odnosa, koja je istovreme-no objektivna i subjektivna, tj. zavisi od stvarnosti organizacije klasno induciranih interesa. Komunistički manifest predviđa – a u političkom smislu poziva na – zaoštravanje klasnih razlika, sve veću transparentnost klasnih odnosa, posljedičnu podjelu društva na dvije velike klase – kapi-taliste i proletarijat, i odlučujući sukob među njima.

Istorija se odigrala drugačije. I sam je Marx, na kraju trećeg toma Ka-pitala, ustvrdio da je, suprotno njegovim ranijim očekivanjima, struktura kapitalističkih odnosa dodatno ‘mistificirana’ „trinitarnom formulom“ u kojoj se „društvena određenja oblika – najamni rad, kapital i vlasništvo nad zemljom, naizgled podudaraju sa materijalnim uvjetima proizvodn-je…tako da je svaki radni proces zapravo uvijek već kapitalistički način proizvodnje.“25 Svjetska dominacija kapitalizma, učvršćena definitivno nakon sloma sistema „realno postojećeg socijalizma“ i njegova normal-izacija kao jedinog mogućeg, od ove kapitalističke trostruke mistifikacije učinila je jednostavni zdravi razum. Tako se i savremena klasna analiza, tamo gdje nije potpuno napuštena26, usmjerila na ispitivanje heterogene distribucije prihoda i društvenih prilika među (uglavnom na drugačiji način shvaćenim) klasama, unutar kapitalističkog poretka čija heterog-enost predstavlja bazu za diferencijaciju u ono što bismo mogli nazvati, društvene klase.

Gotovo da ne postoje istraživanja koja ispituju klasnu strukturu BiH društva ili ozbiljnije razmatraju šire društvene implikacije ove strukture. Sa druge strane, rijetki izvori sugerišu da velika većina stanovništva BiH, smatra klasnu razliku (shvaćenu kao razliku između siromašnih i boga-tih, te radnika i uprave) glavnim izvorom društvene napetosti.27 Pokuša-jmo zato sistematizirati neke podatke o klasnoj strukturi BiH. Na razini odnosa spram sredstava za proizvodnju, Popis stanovništva i domaćin-stava u Bosni i Hercegovini iz 2013 (u nastavku Popis) identifikovao je ukupno 49 hiljada ‘poslodavaca’, koji ugrubo mogu biti identifikovani kao vlasnici sredstava za proizvodnju. Oko 3 hiljade osoba zapošljavaju poljoprivredno radništvo, a oko 46 hiljada su u najširem smislu, vlasnici sredstva za proizvodnju, te odlučuju o njihovoj upotrebi i o potrebi za radom (Tabela 1). Ukupne radne snage, prema Popisu bilo je 1,36 mil-iona, zaposlenih 1,03 miliona, 329 hiljada nezaposlenih. U odnosu na udio u radnoj snazi, više je zaposlenih žena nego muškaraca. 152 hiljade nije imalo nikakvo radno iskustvo, a 176 hiljada je ranije radilo (Tabela 2). Podaci o kretanju radne snage iz Ankete o radnoj snazi, demonstiraju smanjivanje ukupne radne snage, ali i relativno stabilan broj zaposlenih, koji je nakon stalnog rasta do 2008. godine, kada je ukupan broj zapos-lenih bio oko 890 hiljada, počeo da varira. Godine 2012, kada su efekti međunarodne krize dosegli vrhunac, iznosio je između 814 hiljada, da bi 2015. godine broj porastao na oko 822 hiljade (Grafikon 1).

Untitled-1.png

Ovo su generalne karakteristike kapital-rad odnosa u BiH. Naravno, odnos spram sredstava za proizvodnju nije definitivna determinanta „gomilanja prilika.“28 Radništvo je u kapitalizmu višestruko diferenci-rano. I varioc i građevinski inžinjer i menadžerica zaposleni u jednoj firmi u istom su odnosu spram sredstava za proizvodnju. Međutim, inžin-jer i menadžerica će vrlo vjerovatno imati veća primanja, živjeti u bol-jem stanu, imati veći kredit, skuplji automobil, drugačije konzumentske obrasce i biti u članstvu drugih udruženja, npr. komore i sindikata met-alskih radnika. Isto tako, iako mali obrtnik koji proizvodi šarafe možda jeste vlasnik svojih sredstava za proizvodnju, njegov će ekonomski ili politički uticaj biti nesrazmjeran uticaju vlasnika recimo jedne željezare, a i proizvodnja drugog će se pretežito bazirati na njegovom direktnom učešću u procesu rada.29

Bazična diferencija je ona prema prihodima. Prema medijskim navod-ima, u BiH živi stotinjak multimilionera, što su, po međunarodno prih-vaćenoj normi, osobe sa više od 30 miliona dolara na svojim računima ili u vlasničkim udjelima. Od 2012. do 2015. godine broj multimilionera i multimilionerki (ukoliko ih ima) narastao je sa 65 na 92, od 2012. do 2015. godine. Običnih milionera je preko 500. Ova ekipa bez sumnje predstavlja ligu za sebe i ekonomski najmoćniju klasu.

Untitled-2.png

Kako sugerišu rijetki podaci o uključenosti bosanskohercegovačkih rezidenata u mreže takozvanih offshore lokacija za izbjegavanje poreza, koji su dospjeli u javnost, radi se o grupi koja se može svrstati u „globalnu kapitalističku klasu“.

sindikalizacija_vol1_crvena_web-068.jpg

Ako od ukupne sume od 49000 osoba poslodavaca oduzmemo 500, 600 ili čak 1000 onih koji su, ako ne multimilioneri i milioneri, onda blizu „prvog miliona“, preko 40000 je onih koji spadaju u sitne kapitalisti i obrtnike.

Detaljna analiza poreskih podataka pokazala je da u RS-u, 10 proce-nata najbogatijih, ostvaruje prihod jednak prihodu 42 procenta populaci-je, koja ostvaruje prihod. Dvadeset tri (23) pojedinca ostvaruju prihod jednak prihodu 23 procenta ukupne populacije. Na vrhu prihodovne pir-amide – koja je u ovoj analizi označena kao kategorija godišnjeg priho-da, u iznosu 36 000 BAM i više, što obuhvata 3380 osoba i iznosi 1,3 procenta od ukupne zaposlene populacije – značajno raste udio prihoda iz drugih izvora pored plate, prije svega udjela od vlasničkog kapitala (div-idende i udjeli u dobiti – 46,13 procenata), a onda i od rente na nepokret-nosti (10,48) u kojoj, istina, učestvuju i druge prihodovne kategorije, ali u značajno manjem omjeru.30 Treba primjetiti da je na primjer za RS, ukupna prosječna potrošnja veća od ukupne prosječnog dohotka, za sve prihodovne razrede, izuzev za 9 i 10 decil distribucije, gdje je dohodak najprije nešto viši za 9 decil (742 nasuprot 698 KM), a onda i značajni-je viši (1570 naspram 985 KM) za deseti.31 Za FBIH ne posjedujemo detaljne usporedive podatke o strukturi ličnih prihoda, ali kako navode podaci Federalne Poreske uprave, u januaru 2017. godine, pet najviših mjesečnih plata kretale su se između 37 i 21 hiljade BAM. U februaru, od čak 60 do 23 hiljade. Iako nemamo tačne podatke, radi se po svemu sudeći o menadžerskim ugovorima na osnovu kojih, ovih nekoliko oso-ba, godišnje zaradi između 200 i 600 hiljada BAM. Tu jasno vidimo da ne postoji definitivna veza između odnosa spram sredstava za proizvod-nju i strukture prihoda ili klasne pozicije pojedinačne osobe.

Tržište rada se geografski koncentriše oko urbanih centara, a takmičen-je među radništvom je prilično intenzivno. Dominiraju poslovi u uslužnoj industriji. Prve tri najtraženije pozicije su prodavač, komercijalist i call centar operater. Svi spadaju u nisko plaćene poslove, dok je na četvrtom mjestu potražnja za programerima. Ovo je jedini profil, među prvih 10 najtraženijih u 2015. godini, gdje je potražnja veća od ponude. Druge pozicije, gdje je potražnja veća od ponude, uglavnom su u oblastima niskoobrazovane i srednjeobrazovane radne snage i uključuju rad u pol-joprivredi i zanatske usluge, s tim da je u 2015. godini potražnja za dru-gim visokospecijaliziranim radništvom, građevincima, mašincima i elek-trotehničarima takođe premašivala ponudu. Najveće prihode na tržištu su ostvarivali menadžeri, potom programeri, a zatim građevinski inžinjeri. U prosjeku je ponuda, po jednoj jedinici tražnje (plaćenoj poziciji) iznos-ila, u 2014. godini, 25 jedinica ponude (živih ljudi), a 30 u 2015. godini (Tabela 3).32 Ovo, s obzirom na potražnju, u pojedinim oblastima veću od ponude, znači da je za najtraženija mjesta ponuda veća, pa je time i takmičenje mnogo intenzivnije.

U prethodnoj deceniji najviše je zaposlenih u prerađivačkoj industriji, oko 20 procenata, te u trgovini na veliko i malo, gdje je zaposleno oko 18 procenata ukupne radne snage. Slijede primarno javni sektori. Zatim dolaze građevinska industrija, poljoprivreda, rudarstvo i vađenje ruda, prevoz i skladištenje i druge djelatnosti. (Grafikon 2). Kada je u pitanju odnos investicija, ukupnog proizvoda i zaposlenja, dominiraju takozvane radom intenzivne (labor intensive) grane. Najviše je investicija u pre-rađivačku industriju, oko 22 procenta, ali je njen udio u proizvodu upola manji i iznosi oko 12 procenata. Slijedi sektor trgovine u kojem je reali-zirano oko 20 procenata investicija i koji učestvuje sa oko 13 procenata u ukupnom proizvodu i sa oko 18 procenata u zapošljavanju (Grafikon 3).

sindikalizacija_vol1_crvena_web-071.jpg

Untitled-2.png

Najviše je mogućnosti za plaćeni posao u Sarajevu, potom u Banja Luci, a onda u Mostaru, a prihodi od rada su izrazito nejednako geograf-ski distribuisani. U centrima su prosječni prihodi mnogo veći, iako je i ovdje varijacija vrlo velika. Sarajevo je očigledan primjer. Prosječan broj zaposlenih u 2015. godini u KS-u iznosio je 126 609.33 Prosjek prihoda u KS nakon poreza je oko 1020 BAM, što je 20 procenata iznad prosjeka u odnosu na ostatak zemlje.34

sindikalizacija_vol1_crvena_web-0731-e1518616478213.jpg

sindikalizacija_vol1_crvena_web-0741.jpg

Ukoliko radite u Centru, Novom Sarajevu i Starom Gradu, imate mnogo veće šanse da vam plata bude iznad prosjeka (redom: 1200, 1125, 1016 BAM). U Ilijašu, Vogošći i Trnovu najvjerovat-nije ćete biti plaćeni značajno manje od prosjeka. U agregatnom smislu, u 2016. godini blizu 35 procenata zaposlenih u FBiH, što je preko 170 hiljada ljudi, imalo je neto platu manju od 500 BAM (oko 250 EUR).35 U RS-u, situacija je još gora. Čak 50 procenata zaposlenih, što je nešto preko 170 hiljada osoba, imalo je prosječnu mjesečnu platu ispod 500 ili 500 BAM. To znači da čak 340 hiljada zaposlenih ima prihode od rada 500 ili manje BAM što je preko 41 posto od ukupnog broja zaposlenih.

Dodatna diferencijacija je i podjela na produktivni i neproduktivni na-jamni rad, kakvim se često smatra rad u javnom sektoru. Nema sumn-je da se i tamo, posebno u sektorima poput zdravstva, školstva ili jav-nog prevoza, proizvodi ogromna direktna upotrebna vrijednost koja se koristi najčešće na samom mjestu proizvodnje. Tu se, po pravilu, locira klijentelistička struktura koja osigurava reprodukciju vladajućih političko-ekonomskih klasa koje upravljaju raspoređivanjem javnih re-sursa i primanja. Radi se o dosta nepreciznoj odrednici jer obuhvata sve, od opštinskih službi, do državnih ministarstava, vojske, policije, agenci-ja itd., kao i javnih preduzeća, ali se može odnositi i na firme koje rade na tržištima, a djelomično su u vlasništvu nekog dijela državnog aparata. Rad u javnom sektoru se doživljava kao poželjan, ne zato što su zarade najveće, a uslovi najbolji, nego zato što on uglavnom nije u potpunosti determiniran tržišnim kretanjima.

Definitivni podaci o udjelu zaposlenih u javnom sektoru i ukupnom broju zaposlenih u BiH ne postoje, a procjene koje povremeno čujemo uglavnom ne navode izvore podataka i uglavnom su pretjerane. Udio ovog sektora u ukupnoj zaposlenosti možemo procijeniti na osnovu ne-koliko dostupnih izvora. Popisna klasifikacija ne dozvoljava da se pot-puno jasno razgraniče poslovi u javnom sektoru, od onih u privatnom. Ipak, možemo s dosta sigurnosti identificirati kategorije unutar kojih je većina poslova u javnom sektoru. Ove kategorije su: snabdijevanje stru-jom, gasom itd., potom snabdijevanje vodom, kanalizacionim odvodom itd., obrazovanje i zdravstveni sektor. Iako svaka od kategorija obuhvata i određen procenat zaposlenih u privatnom sektoru, ovaj broj je relativno mali pa stoga ukupni zbir možemo uzeti kao orijentacionu cifru zapos-lenih u „javnom sektoru“. Sa ovim podacima, bez ispravke, procenat za cijelu zemlju se penje na oko 25 posto, dok se za KS penje do značajnih 30 procenata. Uz slobodne ispravke, za između 2 i 5 posto, ukupni pro-cenat zaposlenih u javnom sektoru u cijeloj zemlji iznosi izmedju 19 i 22 procenta, a u KS između 25 i 28 procenata (Tabela 4). Sličnu procjenu dobijamo i na osnovu drugih razasutih podataka, prostim sabiranjem.

Ukupan broj zaposlenih u komunalnoj privredi KS u 2014. godini izno-sio je 5476, u zdravstvenim institucijama radi oko 7500 ljudi, što iznosi oko 13 000. Prema drugim izvorima, u ustanovama osnovnog i srednjeg obrazovanja u MUP-u, pravosuđu, kulturi, socijalnoj skrbi i organima uprave u KS radilo je na kraju 2014. godine 11.175.36 Sada na ovo treba dodati sve zaposlene na nekom od nivoa i u nekoj od institucija državnog aparata koje su locirane u KS, što iznosi bar još par hiljada zaposlenih. Onda je potrebno dodati i broj zaposlenih u JP poput Pošte, BH Teleko-ma i Eletroprivrede, Željeznice itd. lociranih u Sarajevu, što je još par hiljada.

Untitled-2.png

Ako ukupnu sumu procjenimo na između 30 i 33 hiljade, onda je procenat zaposlenih u javnom sektoru, shvaćenog u najširem smislu, u KS, između 23 i 25, što dosta dobro odgovara prvoj procjeni koju smo dobili analizom podataka sa Popisa. Analiza trećeg seta podataka koji daje uvid u kretanje stope tokom godina, takođe daje približne rezultate. Podaci pokazuju da se posljednjih 10 godina udio zaposlenih u javnom sektoru, u odnosu na ukupan broj zaposlenih, stabilno drži na oko 20 pro-cenata. Uzevši sve podatke u obzir, sa dosta sigurnosti možemo tvrditi da je ukupna stopa zapošljavanja u javnom sektoru između 20 i 25 pro-cenata, uz značajne geografske varijacije i sa očekivanom tendencijom centralizacije poslova u javnom sektoru u urbanim i administrativnim centrima. (Grafikon 4).

Biti zaposlen tek je jedna od varijabli klasne nejednačine. Najamni rad, da bi bio izvor sigurnosti reprodukcije ili eventualno proširene konzu-macije, mora donositi dovoljne prihode. Tamo gdje su plate potisnute relativno nisko, a takav je slučaj sa državama nasljednicama Jugoslavi-je, zbog veće potražnje za poslovima i uslova međunarodnog tržišnog takmičenja, prihod nije nužno dovoljan da pokriva životne troškove domaćinstava. Posljednjih godina i u razvijenijim kapitalističkim zem-ljama, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Italiji i Sjedinjenim američkim državama, zapažen je trend rasta broja zaposlenih osoba, onih koji su istovremeno siromašni ili žive na granici siromaštva.37 Ovaj fenomen, nazvan „in-work poverty“ počiva na proliferaciji nisko plaćenih, visoko eksploatatorskih, fleksibilnih i povremenih odnosa najamnog rada unutar slabo reguliranog i internacionaliziranog režima prodaje rada. Naličje ovog procesa je smanjivanje stabilno zaposlene industrijske radne snage. Podaci o prihodima sugerišu da se i u BiH radi o značajnom postotku radništva. Postoje naravno strukturalno bitni drugi izvori prihoda koji čine ukupnu potrošnju stanovništva, poput npr. doznaka iz inostranst-va, koje su značajan udio u ukupnom prihodu, ali se pitanje, u kojoj je mjeri prihod od najamnog rada dovoljan da osigura minimalne, pristojne uslove reprodukcije radne snage, ne može izbjeći. Često, mnogi primjeri ilustruju, čak i ako ste sretni da imate posao, ono što vas očekuje je dugi, nadzirani rad u kojem ćete biti tretirani kao amorfna i desubjektivizirana jedinka čiji je zadatak da ostane živ, fokusiran i poslušan kako bi proizvodna norma bila postignuta.38

Sindikalizacija_vol1_Crvena_WEB-079

Konačno, kapitalizam uvodi i posebnu diferencijaciju u odnosu na poredak rada i dijeli ga na dva dijela: onaj koji se za novac, prodaje na tržištu rada nekom drugom i koji proizvodi višak vrijednosti i onaj rad koji nije uključen u tržišnu cirkulaciju, ne proizvodi višak vrijednosti, pa je iz kapitalističke perspektive definiran kao neproduktivan rad.39 Ovaj rez određuje uslove reprodukcije radne snage, ali i uslovljava društvene odnose u lancu eksploatacije i dominacije koji povezuje mjesta proiz-vodnog (onog koji proizvodi višak na tržištu) i rada uobičajeno organi-ziranog u domaćinstvima. Feministička teorija prepoznaje ga ponekad kao ‘kućni’ ili ‘reproduktivni’ rad, a u drugim prilikama kao ‘rad ljubavi’ ili ‘brige’.40 On proizvodi masivnu direktnu upotrebnu vrijednost koja se neposredno koristi i konzumira, ali nije nezavisan od drugih odno-sa u koje domaćinstva ulaze. Ukoliko smo u stanju da sa ograničenim primanjima od prodaje rada živimo niskoprofilni život, male turbulenci-je nas lako mogu baciti preko linije u kojoj je otežana bazična repro-dukcija na razini domaćinstva, posebno ako je javni aparat brige ne-postojeći, rudimentarno razvijen ili vrlo teško dostupan. Zbog toga su domaćinstva prisiljena obezbijediti dodatne izvore prihoda; na primjer kroz poljoprivrednu proizvodnju za sopstvenu upotrebu, držanje životin-ja ili sitne iregularne ekonomske aktivnosti koje po pravilu počivaju na teškom radu koji većinom obavljaju žene. Podaci iz Popisa, brojevima potkrepljuju znanu činjenicu. Više je neaktivnih, 1,62 miliona: 277 hil-jada studenata, 602 penzionera, 60 hiljada onih koji ne mogu da rade, i preko 230 hiljada ‘ostalih’ za koje nam popis ništa ne govori. Brojevi u kategoriji ‘Lica koja obavljaju kućne poslove’ – koja je, da prigodno na-pomenemo, u engleskoj verziji izvještaja sa popisa definirana dvočlano i to kao: ‘Housewife/person performing household duties’ – otkrivaju ogromnu, ali ne i iznenađujuću razliku. Ovdje muškarci jedini put ne prebacuju četverocifrenu brojku. Njih 8196 (!) obavlja kućne poslove – naspram 440 992 žena. (Tabela 5). Iako se reproduktivni rad ne analizira kao makroekonomska varijabla, ovi podaci upućuju na njegovu nesuml-jivu makro ulogu. Upravo gigantski neprekidni rad baza je reprodukcija kapitala i jedna od osnovnih pretpostavki na kojoj počiva svakodnevna materijalna i socijalna reprodukcija radne snage. Reproduktivni rad je, u tom smislu, fundamentalna klasna činjenica, neraskidivo povezana sa radom za tržište.

RADNIŠTVO I KAPITALISTIČKA STVARNOST

Vidimo da kapitalistički odnosi proizvodnje i temeljni pokretački me-hanizam kapitalizma – neprekidna akumulacija, višestruko lišavaju rad-ništvo i siromaše život i van najamnog odnosa. Umjesto vremena „za obrazovanje, za intelektualni razvoj, za vršenje socijalnih funkcija, so-cijalne odnose, za slobodnu igru vitalnih snaga tijela i uma“ kapitalizam obrazuje osobe tako da im je „cijeli život, uz izuzetak prostih fizičkih prekida sna, obroka i tako dalje, absorbovan radom za kapitalistu.“41

Ipak, ovo je, kako nas upućuje Michael Lebowitz, samo jedna osnovna kapitalistička varijabla. „Kapitalizam nije pokretan jednostavno ciljevi-ma kapitala. Postoje takođe ciljevi radništva.“42 Lebowitz predlaže da ove druge ciljeve predstavimo kao zavisne od „stepena separacije među radništvom“ – koji može biti shvaćen kao izraz oblika i snage organizo-vanja radništva, npr. u sindikatima – od kojih zavisi stepen viška vri-jednosti koji nastaje u procesu proizvodnje i zbog čega je kapitalizmu inherentan cilj povećanje stepena separacije.43

Untitled-2.png

Radništvo se, od svog pojavljivanja na istorijskoj sceni, protiv sepa-racije borilo organizirajući se. Sindikati, kao prve organizacije radništva u 19. vijeku, revolucionarne su institucije i direktni su korelat razvoja industrijskog kapitalizma. Socijalna država čiji se sadržaj i opseg šire od početka 20. vijeka, u velikoj je mjeri ishod dugog perioda neprekinute radničke borbe tokom kojeg je, malim pobjedama, izborena instituciona-lna struktura koja je trebala zaštititi radništvo od nepredviđenih promjena tržišnih tokova. Na prostorima bivše Jugoslavije, radnička klasa ‘zapad-nog’ tipa, a time i uspon društvene institucije rada za tržište, prvobitno nastaje krajem 19, a razvija se u prvim decenijama 20. vijeka, zajedno sa ranim zamahom industrijskog razvoja usmjeravanog uglavnom stranim kapitalom. Ipak, industrijsko radništvo ostaje izrazita manjina još dugo poslije Drugog svjetskog rata. Nakon rata započinje i više od četrdeset godina izgradnje socijalističkog radništva, na bitno drugačijim temelji-ma od onih kakvi su vladali i vladaju na ‘zapadu’. U ovom periodu, u nekoliko navrata, političke i ekonomske institucije organizacije društva, rada i proizvodnje, doživljavaju temeljite izmjene. Sedamdesetih godi-na, Jugoslavija zapada u krizu, dobrim dijelom generisanu krizom za-padnog kapitalizma, te implementira niz „strukturnih reformi“ u nizu aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom, unutar specifične političko-institucionalne strukture i teškoća sa ekonomskom stabili-zacijom.44 Reforma koja je uslijedila ubrzala je uvođenje kapitalističkih institucija, poput bankrota i likvidacije i veću autonomiju bankarskog sistema. Osamdesetih godina, uslijed produbljivanja krize, dolazi do ras-tućeg otpora među industrijskim radništvom45 i, prelazom na privatno vlasništvo u ekonomiji, do pokušaja stabilizacije, prije svega kroz rad-ničko akcionaštvo, prvim zakonom o privatizaciji iz 1990. godine. Na-kon teškog i nasilnog raspada jugoslovenske federacije u prvoj polovici 90-tih otpočinju – treba primjetiti, u uslovima vrlo nejednako razvijenih republika – procesi postepene restauracije kapitalizma, poznati pod for-mulom „tranzicija“. Time se postavljaju osnove za ponovno instaliranje kapitalizma u Bosni i Hercegovini. 1994. godine, usred teških ratnih okolnosti, društveno vlasništvo je u cijeloj zemlji pretvoreno u državno, čime su postavljeni uslovi za pri-vatizaciju. Sa prestankom rata, u sred velike međunarodne intervencije, pod vodstvom Svjetske banke 1996. godine, iniciraju se procesi restrukturiranja koji su odredili današnju ekonomsku strukturu zemlje. Usvaja se strateški dokument: „Koncept male, otvorene, efikasne tržišne ekonomi-je”, čiju je koncepciju Dragoljub Stojanov nazvao „odlučnim korakom u devetnaesti vijek.“46 Izričito je zabranjeno kreditiranje velikih javnih kompanija i preduzeća koja su činila osnovu proizvodnih kapaciteta do devedesetih. Apsolutni fokus stavljen je na privatni sektor, a ogromna su sredstva potrošena na organizovanje sastanaka, konsultacija, radionica.47 Krajem 1997. godine otpočinje proces privatizacije koji još uvijek nije završen, a čiji je tok, u većem broju slučajeva, rezultirao velikim gu-bicima kapitala, izvlačenju kapitala i gašenju radnih mjesta. Tri godine kasnije, Svjetska banka sponzoriše novu strategiju: „Koncept održive ekonomije“. Nažalost, analize efekata prvog i drugog strateškog okvira nikada nisu urađene. Treća strategija, pod imenom „Razvojna strategi-ja BiH (Borba protiv siromaštva)” je donesena u martu 2004. godine za period 2004-2007. Vidimo da je razvoj izjednačen sa borbom pro-tiv siromaštva, što je implicitno utvrđen, a nesaopšten ishod dotadašnjih strateških poduhvata.48

Ovaj je proces temeljito izmjenio ekonomsku strukturu zemlje. Na-jveće učešće u BDP ima dodana vrijednost stvorena u trgovini (13,4%), prerađivačkoj industriji (11,7%), javnoj upravi (8,6%), kao i u poljo-privredi, šumarstvu i ribolovu (6,2%). U posljednjih deset godina na-jveći rast bruto dodane vrijednosti bilježe: stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti (12,1%), prerađivačka industrija (11,4%) i poljoprivreda (9,5%).49 Od ekonomije snažnog i razvijenog industrijskog sektora koji je osamdesetih činio preko 70 procenata proizvodne baze, BiH je prerasla u dominantno uslužnu ekonomiju.50 Iako je značajan dio tehničkog znanja sačuvan, o čemu svjedoče podaci o kompleksnoj strukturi izvoza koja BiH smješta među visoko rangirane zemlje51, u industriji se u posl-jednjih 10 godina u prosjeku stvara tek oko 30 procenata dodane vrijed-nosti, a u uslužnim djelatnostima preko 65 procenata. Restrukturiranje je nepovratno izmjenilo i strukturu radništva, a tako uticalo i na stepen separacije. Iako su sačuvani određeni kapaciteti, te je izgrađen i određen broj novih, procenat industrijske radničke klase danas doseže tek oko 35 procenata, a obuhvata prije svega prerađivačku industriju, što klasično industrijsko radništvo čini marginalnom društvenom snagom. Mijenjanje proizvodne strukture tokom koje je izvedena i eliminacija industrijskog radništva nije prošlo bez otpora, čemu svjedoči neprekinuti niz štrajko-va koji su pratili ovu promjenu. Tuzla je, kao nekada važan industrijski centar, posebno ilustrativan slučaj. Tamo je, kako navodi jedan članak, „sporu smrt Tuzlanske hemijske industrije, pratila dugačka protest-na kampanja radništva“. Posebno u periodu 1997.-2002., militantno je radništvo poduzimalo razne akcije, od zahtjeva za smjene direktora, do blokada parlamenta, blokada cesti, štrajkova glađu, pa čak i prijetnji o presjecanju snabdijevanja termoelektrane vodom.52 Ostaci militanata u nezavisnom sindikatu Solidarnost vodili su i radničko mobiliziranje koje se pretvorilo u pokret iz februara 2014. godine i uz masovnu podršku i odobravanje stanovništva, doveo BiH u privremeno stanje vanrednosti. Otpor je, uz rijetke izuzetke, uglavnom bio neuspješan, a neuspjeh je u bitnome uzrokovan osipanjem industrijskog radništva koje je nekada činilo veliku većinu, pa time i osnovnu materijalnu i političku bazu or-ganizacije radništva.

To je razlog zbog kojeg su danas najorganizovaniji i najsnažniji sindika-ti u javnom sektoru, jer je uglavnom samo tu zadržana relativno masov-na baza. U javnom sektoru je i najčešće sindikalno mobiliziranje dok je radništvo u privatnom sektoru uglavnom izvan sindikalnih organizacija. Relativno učestalo mobiliziranje radništva dešava se po pravilu u uslovi-ma potpunog izostanka trasnverzalne solidarnosti među radništvom ili stanovništvom uopšte, što samo podcrtava tendenciju kapitala da potiče separaciju i konflikt među samim radništvom. Tamo gdje postoji, sind-ikalno organizovanje institucionalno je okoštalo, aktivistički prorijeđe-no, uglavnom bezidejno i birokratizirano. Sindikalna aristokracija tako čvrsto drži procese odlučivanja, što svrstava sindikate među najmanje javne institucije. Iako izuzeci postoje, u većini slučajeva, za sindikalne organizacije važi ono što je prije 35 godina za iskustvo američkog rad-ničkog pokreta primjetio Klare, da je „pretjerano birokratiziran, politički nemaštovit i generalno u defanzivi.“53 Ovo samo produbljuje njihovu nemoć da značajnije utiču na društvene odnose i upućuje na potrebu da se kritički razmotre novi mogući oblici organizovanja interesa radništva.

ZAKLJUČAK

Pokušali smo ovdje skicirati dinamiku i raspraviti neke karakteristike procesa akumulacije kapitala i restrukturiranja klasnih odnosa u BiH u posljednje dvije decenije. U ovom se periodu, preslagivanjem odnosa političke, društvene i ekonomske moći, institucionaliziraju savremene forme kapitalizma kao i osnovni pravno-politički aparat koji ovakav poredak osigurava. Kroz procese primarne akumulacije i sistematske ek-spropijacije društvenog bogatstva konstituirali su se slojevi više klase i učvršćene su vladajuće strukture i mehanizmi njihove reprodukcije u prostoru spajanja državnog aparata i tržišta. Paralelno se, kroz goto-vo opštu liberalizaciju unutrašnjih tržišta, liberalizaciju međunarodnih ekonomskih tokova i međunarodne ugovore, ekonomija zemlje integ-riše u ekonomski pravno-politički režim evropskog kontinenta. Tako se, iako periferno, sada kao samostalna država, BiH, poslije dugog perioda (problematične i ograničene) radničke autonomije i samouprave, zatiče duboko unutar trenutne sekvence nejednako razvijenog svjetskog i ev-ropskog kapitalizma.

Tržišta i profitno usmjerena organizacija proizvodnje su osnovni koor-dinirajući mehanizmi, a klasični, kapital-rad odnos, dominira. Ovo BiH svrstava među zemlje u kojima prevladavaju kapitalistički odnosi proiz-vodnje. Decenijsko restrukturiranje proizvodne baze zemlje temeljito je izmjenjenilo bazu radničkog organizovanja, a intervencijama u zakon-ske norme dodatno je smanjen opseg pitanja u odnosu na koja se rad-nička akcija smatra legitimnom. Struktura potražnje za radnom snagom pokazuje dominaciju tercijarnog sektora, te zamah u razvoju digitalnih industrija. Anegdotalni podaci sugerišu i trend rasta broja zaposlenih u netipičnim i poluregularnim odnosima rada na stranim tržištima. Nasu-prot manifestnim formama koje sugerišu identitarno čvrsto povezane za-jednice, sve upućuje na to da je društvena solidarnost duboko poljuljana. Ove promjene su stvorile uslove u kojima je sve značajniji udio radništva u situaciji da, zbog logike organizacije rada, ima vrlo malo mogućnosti za organizirano djelovanje i predstavljanje. Prave uzroke treba tražiti u izmjenjenim međunarodnim uslovima kapitalističke proizvodnje.

Relativno velik javni sektor, nasljeđe socijalističkog perioda, bez sumnje je značajan ekonomski element ukupnih tokova na kojim počiva i veliki dio potrošnje u privatnom sektoru. Ipak, često diskutovano pi-tanje zapošljavanja u javnom sektoru, koje čini relativno značajan udio u ukupnom zapošljavanju, previđa pitanje separacije među radništvom, koje se putem ove diferencijacije dodatno separira. Osnovno političko pitanje tiče se, zbog toga, ne zapošljavanja kao takvog već, strukture prilika i privilegovanih odnosa sa drugim ekonomskim akterima koje političke funkcije i politički kontrolisane institucije omogućavaju. Samo ovakva kritika može dovesti u pitanje odnose kojima se jedan društveni sloj bogati, stiče političko-ekonomsku moć i moć da utiče na procese odlučivanja i tokove resursa pa tako i na održavanje i razvoj struktura zavisnosti, bez da dovede u pitanje javni sektor kao takav.

Opisani materijalni, ali i reprezentacijski trendovi, karakteristični su i za značajan dio razvijenih i manje razvijenih kapitalističkih zemalja. Niz savremenih ekonomskih i političkih procesa: deindustrijalizacija zapada koja je promjenila proizvodne pejzaže svijeta, razvoj digitalnih industrija koji je značajno smanjio troškove tržišne participacije i omogućio ulaz pod relativno jednakim uslovima sa svih geografskih pozicija, pomak ka takozvanoj fleksibilizaciji radne snage i svesrdno savezništvo političkih klasa u medijaciji ovih procesa, pokazuju svoje efekte i u BiH. Uprkos svim institucionalnim razlikama i političkim netipičnostima, jasno je da je BiH, i interno i eksterno, i formom i sadržajem, relativno dobro inte-grisana u kapitalistički svjetski-sistem i savremenu internacionaliziranu podjelu rada i tokova kapitala. Time je izložena i djelovanju sila i aktera koji su posljednjih pedesetak godina strukturno ograničili manevarski prostor bilo kojeg pojedinog suverenog aktera u svjetskom sistemu. Sa ovim treba konačno pokopati tvrdnju koju i danas ponekad čujemo, o tome kako je BiH nekakva zaostala socijalistička državna forma koja sputava kapitalistički razvoj. Potrebna su nam obuhvatna istraživanja koja bi ispitala specifične političko ekonomske mehanizme i odnose, opisala specifične periferne forme i odnose kao i značajne društvene uslove i posljedice ovakvog razvoja, ali je jasno da je objašnjenje in-stitucionalne, društvene i ekonomske evolucije zemlje nepotpuno bez odgovarajuće analize evolucije odnosa i sila djelatnih u sferi reorgani-zacije kapitalističke geografije svijeta.

Boriša Mraović

FUSNOTE

1 Immanuel Wallerstein, Historical Capitalism with Historical Civilization, (London/New York: Verso, 1984.).

2 Wolfgang Streeck upućuje na ovaj pomak razlikovanjem između Staatsvolk-a (građana, naroda) i Marktvolk-a (ljudi tržišta) koji postaju istinski nosioci suvereniteta što je od globalne klase učinilo entitet nezavistan od pojedinačne ekonomske dinamike zemalja iz kojih dolaze ili u kojima direktno djeluju. Wolfgang Streeck, Buying Time: The Delayed Crisis of Democratic Capitalism (London/New York: Verso, 2014.), str. 80-90.

3 Stefania Vitali, James B. Glattfelder, Stefano Battiston, „The Network of Global Corporate Control.“ PLoS ONE 6(10), 2011. Kako navode: globalna korporativna kontrola ima prepoznatiljiv lučni oblik sa dominantnim centrom od 147 firmi koje djeluju prema vani iz sredine. Svaka od ovih 147 posjeduje uloge u svim drugim i skupa kontroliraju 40 posto bogatstva u mreži. Ukupno 737 kontroliše 80% ukupnog bogatstva.“

4 David Harvey, Spaces of Global Capitalism: Towards the theory of the Uneven Geographic development. (London/New York: Verso, 2006.), str. 27.

5 Fikret Čaušević, „Globalna recesija i njene refleksije na Bosnu i Hercegovinu“ u: Kriza Bosanskogercegovačke ekonomije. Početak kraja ili kraj početka, ur. Žarko Papić, (Sarajevo: Forum Bosnae 47, 2009.), str. 61.

6 Sve zemlje članice koje nisu u grupi takozvanih EU14 tj prvih 14 članica Evropske zajednice, a potom i osnivačica EU 1992. godine.

7 Zsóka Kóczán „Late to the game? Capital flows to the Western Balkan“, IMF Working Paper 92 (2017.)

8 Streeck, Buying Time, str. Xii.

9 Michael Heinrich, Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije, (Zagreb: Centar za radničke studije, 2015).

10 David Graeber, Debt: the first 5,000 years, (New York: Melville House Publishing, 2011.), str.21-41.

11 George M. Frankfurter, Theory and reality in financial economics: Essays toward a new political finance.

(World Scientific Publishing, 2007.). str. 37 Vidi i: Mark Blyth, Austerity: the history of a dangerous idea. (Oxford: Oxford University Press, 2013).

12 Up. Wolfgang Kasper, „Competition“, u: The Concise Encyclopedia of Economics, 2nd Edition. Dostupno na: http://www.econlib.org/library/Enc/Competition.html

13 Konačno, u savremenom dobu u kojem je pažnja instrumentalizirana kao važan kapitalistički operator, marketing i reklamiranje (propaganda) igraju veoma bitnu ulogu.

14Karl Marx, Grudnrisse. Foundations of the Critique of Political Economy (Rough Draft) (Penguin Books, 1973[1993].), str. 409.

15 Karl Polanyi, The great transformation, str. 71.

16 Isto, 75.

17 Polanyi, str. 74.

18 Michael A. Lebowitz „Karl Marx: the Needs of Capital vs. the Needs of Human Beings“, u: Douglas Dowd, ur. Understanding Capitalism: Critical Analysis from Karl Marx to Amartya Sen (London: Pluto Press, 2002.)

19 Riječima Kathi Weeks„istorija impozicije plaćenog rada i dominantne etike nekompletna [je] bez paralelne istorije pobuna i otpora; etika generira, ne samo opoziciju i njezine oporavke već i mjesta povlačenja.“ Kathi
Weeks, The Problem with Work: Feminism, Marxism, Antiwork Politics and postwork Imaginaries, (Durham and London: Duke University Press, 2011.), str.81.

20 Klasični opis je u prvom dijelu Kapitala; Karl Marx, Kapital. Kritika političke ekonomije I-III, Drugo izdanje; prev. Moša Pijade i Rodoljub Čolaković (Beograd: Beogradski Izdavačko grafički zavod/Izdavačko predužeće Prosveta, 1973.), str. 630-673.

21 Michael A. Lebowitz, Beyond Capital Marx’s Political Economy of the Working Class, 2. izdanje. (Palgrave Macmillan, 2003.), str.71.

22 Lebowitz „Karl Marx“, str. 9

23 Ibid, str. 9.

24 O različitim koncepcijama klase vidi: Erik Olin Wright, Understanding Class, London/New York: Verso, 2015).

25 Heinrich, Uvod u Marxovu kritiku, str. 99-100, 179. kurziv u originalu.

26 Up. Olin Wright, Understanding Class, str.139-156

27 UNDP, Veze među nama. Društveni kapital u Bosni i Hercegovini, (UNDP Bosna i Hercegovina, 2009.); dostupno na: http://hdr.undp.org/sites/default/files/bosnia_nhdr_2009_bih.pdf

28 Olin Wright, Understanding Class, str.6-8,

29 Heinrich, Uvod u Marxovu kritiku, str. 110

30 Ognjen Đukić i Nikolina Obradović, „Nejednakost u BiH. Od praznih džepova do punih sefova“, (Banja Luka: Friedrich Ebert Stiftung 2016.), str. 4, 13, 15.

31 Đukić i Obradović, „Nejednakost u BiH“, str. 15.

32 Različiti izvještaji portala posao.ba
Izvor: posao.ba, Izvještaj„Tržište rada“ (godine 2011-2016., nedostaju podaci za 2013. godinu)

33 Zavod za informatiku i statistiku Kantona Sarajevo, „Radna snaga u Kantonu Sarajevo“ 2016. http://zis. ks.gov.ba/sites/zis.ks.gov.ba/files/radna_snaga.pdf

34 Zavod za informatiku i statistiku Kantona Sarajevo, „Zaposleni i plaće po općinama“ 2016. http://zis.ks.gov. ba/sites/zis.ks.gov.ba/files/zaposlenost_i_place_po_opcinama_44.pdf

35 FBIH, izvor: Poreska uprava Federacije BiH, random pokupljeno.

36 Izvještaj o reviziji finansijskih izvještaja budžeta Kantona Sarajevo navodi: „Budžetom za 2014. godinu planirano je finansiranje 10.882 zaposlenika, dok je na dan 31.12.2014. godine u Kantonu bilo 11.451 zaposlenih. Struktura zaposlenih je slijedeća: ustanove osnovnog i srednjeg obrazovanja 5.999, MUP 2.018, pravosudne institucije 841, ustanove kulture 559, ustanove socijale 520 i u ostalim organima uprave 1.514.“ Ured za reviziju institucija u FBiH, Izvještaj o reviziji finansijskih izvještaja budžeta Kantona Sarajevo na dan 31.12.2014.godine, maj 2015., Sarajevo. str. 4.

37 Lucia Pradella, „The working poor in Western Europe: Labour, poverty and global

Capitalism“, Comparative European Politics 13/5 (2015), str. 596–613. Slični trendovi su po svemu sudeći prisutni u cijeloj EU, vidi: Eurofound, Estimating labour market slack in the European Union, (Publications Office of the European Union, Luxembourg, 2017.)

38 Saša Dragojlo ‘What Is the Real Price of Geox Shoes?’ Mašina – Production of social critique, March 16 (2017). At: http://www.masina.rs/eng/real-price-geox-shoes/ [accessed on: 12.04.2017];

39 Up. Heinrich, Uvod u Marxovu kritiku, str. 121-123.

40 Silvia Federici, Revolution at the Point Zero: Housework, Reproduction and Feminist Struggle, Oakland: PM Press, 2012.

41 Marx, Kapital, vol. I, nav. u. Lebowitz, Beyond Capital, str.70

42 Lebowitz, Beyond Capital, vidi i: Michael A. Lebowitz, „The Politics of Assumption, the Assumption of Politics“, Historical Materialism 14, 2 (2006), str. 36-37.

43 Lebowitz, Beyond Capital, str. 71 i dalje.

44 Andreja Živković, „From the Market…to the Market: The Debt Economy After Yugoslavia“ u: Srećko Horvat & Igor Štiks ur. Welcome to the Desert of Post-socialism: Radical Politics after Yugoslavia, (London/New York: Verso, 2015.), str. 45-64.

45 Jake Lowinger, Economic reform and the ‘double movement’ in Yugoslavia: An analysis of labor unrest and ethno-nationalism in the1980s. Doktorska disertacija, (John Hopkins University, 2009.)

46 Dragoljub Stojanov, Ekonomija i podjela (Sarajevo: Did, 2000.), pp. 50-57.

47 Nikola Grabovac, Privreda Bosne i Hercegovine pred kolapsom (zbirka eseja i drugih dokumenata), (Fojnica: Štamparija Fojnica, 2015.), str.78-86.

48 Grabovac, Privreda Bosne i Hercegovine, str. 84.

49 BHAS, Bruto društveni proizvod, Tematski bilten, , 2007-2015. http://www.bhas.ba/tematskibilteni/TB%20 BDP%202007-2015%20HR_ENG_www.pdf
5050 Rahman Nurković „Distribution of industry in Bosnia and Herzegovina“, Geographical Institute Jovan Cvijić Saša Collection of papers 57 (2007).

51 Up. Ricardo Hausmann i dr. The Atlas of Economic Complexity: Mapping paths to prosperity, (Harvard University, 2011), str. 64 i dalje.

52 Protesti 2014. počeće upravo u Tuzli; vidi: ESI, „Protests and Illusions: How Bosnia and Herzegovina lost a decade“ European Stability Initiative paper, (2014). Za kratki pregled istorije sindikalnog organiziranja u Bosni i Hercegovini vidi: Belma Buljubašić, „A Tradition Betrayed: A Brief Review of The History of Trade Unions in BiH“ u: Svjetlana Nedimović, ur. Two Faces of Social Justice in Bosnia and Herzegovina, (Sarajevo: Fond otvoreno društvo BiH/Fondacija Mirovna akademija, 2014.), str. 13-23.
53 Karl E. Klare, „Labor Law as Ideology: Toward a New Historiography of Collective Bargaining Law“,

53 Berkeley Journal of Employment & Labor Law 4 (1981.), pp. 450-482; dostupno na: http://scholarship.law. berkeley.edu/bjell/vol4/iss3/5

Boriša Mraović

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s