IRSKA POBUNA ZA VODU: dosta više krvi iz ovog kamenja

Na Cobh, “Veliko ostrvo” koje se nalazi na Južnoj obali Irske, može se doći samo putem mosta Belvelly, koji je 2014. bio od strateške važnosti, postavši centralna tačka jedne od najbolje koordiniranih masovnih mobilizacija koje je ovo ostrvo zapamtilo u dugo vremena.

Kada je postalo jasno da će polu-državna vodovodna kompanija Irish Water («Irska voda») instalirati kućne mjerače potrošnje u Cobhu, kao što je to uradila i drugdje – tako što bi došla sa kamionima, raskopala pločnike, priključila mjerače pojedinačnim stambenim jedinicama I počela naplaćivati vodu – ljudi su se pobunili.

Držeći stražu na strani mosta Belvelly ka Južnoj obali, aktivisti bi slali SMS-ove ostalima koji su stražarili na drugom kraju mosta, upozoravajući ih na nadolazeće kamione i prateći smjer u kojem su se kamioni kretali. Veliki broj organizatora bile su žene, stariji i nezaposleni – oni koji su bili kući u toku dana.

Kada bi kamioni stigli na lokaciju, ljudi bi najčešće već čekali u grupama, blokirajući ulazak kamiona u posjede, ili okupljajući se oko njih, time zarobljavajući radnike kompanije Irish Water. Ljudi se jednostavno ne bi pomjerali. Žene, muškarci i djeca bi se uzeli za ruke i pjevali. Blokade su trajale satima, ponekad i danima, što je podrazumijevalo  I organizovanje u smjenama i održavanje svakonoćnih sastanaka o svemu, od toga šta obući, do toga ko će ići po djecu u školu ili ko će pripremati hranu.

Ljudi su postavljali šatore, dok su se domaćinstva takmičila u tome koće napraviti što bolji gulaš i sendviče i nahraniti demonstrante. Upečatljivi crveno-bijeli posteri bili su postavljeni u prozore, na njima je pisalo «Bez pristanka, bez ugovora, ne privatizaciji vode. Bez mjerača vode ovdje.» Kako mi je jedan od aktivista za vodu rekao: „Ljudi su se međusobno podržavali. Većina domaćinstava radničke klase, ne samo u Cobhu već i širom države, bili su u potpunom protestu. Jednostavno nismo mogli dozvoliti da Irish Water uđe. Zajednice, tako otuđene jedna od druge i slomljene siromaštvom, deložacijama, nezaposlenošću, ponovo su se povezale. Bila je to magija.“

MASOVNE MOBILIZACIJE PROTIV MJERA ŠTEDNJE

Cobh je samo jedan od primjera neprekidnih masovnih mobilizacije koje su u Irskoj, tada pogođenoj mjerama štednje, odvile u 2014. I 2015. Instaliranje mjerača za vodu i izgledi da će irska domaćinstva biti pogođena još jednim računom, doveli su do intenzivnih i još trajućih protesta, gdje je narod Irske, političarima i Irish Water-u, poručio kako jednostavno mogu: «Zabiti svoje mjerače vode u dupe».

Stotine zajednica, većinom radničke klase, uključile su se u koordinira- na djela masovnog građanskog neposluha, blokirajući kamione i protestvujući u nekoliko ogromnih irskih nacionalnih demonstracija. Pobuna za vodu stekla je momentum tako brzo da su radnici Irish Water-a rutinski dolazili pojačani policijskom zaštitom, da bi otjerali, a ponekad i mlatil gomile koje su sjedile, ležale ili stajale, često satima, na pločnicima I ulicama, dok su blokirali mjerače. Starije žene su donosile stolice na rasklapanje i sjedeći na trotoaru pile čaj iz svojih šoljica, dok su mlađi muškarci blokirali rupe koje je kompanija već bila iskopala.

Aktivisti su tvrdili da je voda do tog trena smatrana javnim dobrom koje su plaćali kroz generalno progresivno oporezivanje, što znači da nisko-plaćeni radnici, nezaposleni i oni najugroženiji ne bi plaćali onoliko koliko i najbogatiji. Dodati još jedan račun na ono što su ljudi već plaćali, značilo bi da će vodu plaćati dvaput.

Aktivisti su također napali ekološke argumente koje je iznijela Irish Water. U stvari, mjerenjem vode ne bi se automatski dovelo do ušteda vode, jer Irci koriste u prosjeku 15-25 posto manje vode nego u Velikoj Britaniji, gdje naplata vode postoji od 1989. Naplata vode je samim tim bila najupitnija mjera štednje nametnuta građanima Irske do sada, od ekonomskog kraha Irske 2008. godine. Nakon „bail out-a“ banaka, vrijednog 70 milijardi, koje je nazvano «najskupljom bankarskom krizom u naprednim ekonomijama, bar od Velike depresije», plaćenog novcem poreskih obveznika, a ishodovalo velikim smanjenjima plata u javnom sektoru, umanjenju socijalne pomoći i socijalne potrošnje, te uvećanju regresivnih poreza i korisničkih naknada, naplata vode je bila, kako je narod rekao, kap koja je prelila čašu – trenutak kada su zagalamili: «Nećete dobiti ni kapi krvi više iz ovog kamenja.»

PRIVATIZACIJA VODE

Irish Water je osnovana 2013., kao odgovor na masivnu fiskalnu krizu Irske koja je uslijedila nakon spašavanja banaka. Stvaranje ovog nominalno javnog, ali u biti javno-privatnog partnerstva (PPP) ili Dizajniraj-izgradi-upravljaj (Design-Build-Operate, DBO) , kako ga u Irskoj zovu, je djelom globalnog trenda, gdje vlasti izgladnjele mjerama štednje pokušavaju investirati u raspadajuću infrastrukturu tako što će pristupiti pozajmicama direktno putem globalnih investitora, uključujući banke, menadžere penzionih fondova i elitne privatne kapitalne firme.

Dizajn ove državno-korporativne forme dozvoljava da se novi dug ukloni sa javnog bilansa i da se odgađa državna potrošnja, jer se plaćanja izvršavaju nekad kasnije, kada se projekat završi. Kako je jedan kanadsk izvještaj pojasnio, vlasti «u biti ‘iznajmljuju novac’ koji mogu jefitnije posuditi sami, jer je politički pogodno odgoditi troškove i izbjeći dug.» Istraživanje u Kanadi je dalje pokazalo da PPP-ovi u biti koštaju 16 posto više od konvencionalnih javnih opskrba, ne samo zato što privatni zajmoprimci moraju napraviti profit, već i zato što obično plaćaju veće kamatne stope od vlada. Transakcijski troškovi za advokate i konsultante također doprinose konačnom računu, kao što to Irci jako dobro znaju.

Cijene ovih skupih projekata se, u Irskoj i drugdje, istovaraju na pleća «krajnjih korisnika» – upravo onih koji to najmanje mogu priuštiti. Novac za ulaganja u vodovodne infrastrukture je danas lako pronaći. Velika globalna likvidnost se presijeca sa rastućim očekivanjem da voda ubrzano postaje jedna od najunosnijih roba na planeti. Javna vodovodna preduzeća poput Irish Water su tako glavne mete «novih barone vode» koji su požurili da investiraju u vodu, ne samo zato što je tako isplativa, već i zato što se voda smatra investicijom niskog rizika. Voda, kao neophodna za ljudski život, je prema riječima jednog londonskog analitičara pri HSBC Securities, «otporna na inflaciju i nema opasnosti po zaradu, uopšte. Vrlo je stabilna i možete je prodati kad god želite.»

Taj intiman odnos koji je nastao «između isticanja vode iz irskih česmi i tokova novca na globalnim finansijskim tržištima» stoga je značio da se nemjerena voda mora transformisati u «predvidivu, na tržištu dobru imovinu, koja kruži sekundarnim finansijskim tržištima.» Sve što izlazi iz slavina mora biti brojivo i mjerljivo, kako bi moglo biti podložno spekulacijama. Upravo zbog toga instalacija mjerača za vodu, a tome i bijes koji su Irci pokazali spram ovog malog, naizgled bezazlenog teh- ničkog uređaja.

Do današnjeg dana, mogli ste biti sretni da naletite na vilu mjerača vode – tajne gerilske vodoinstalatere koji su u proteklim godinama uklonili stotine mjerača širom zemlje; mjerača koji su simbol pljačke, ali i predmete smijeha – fotografisane na neočekivanim mjestima poput plaža i postavljene na Facebook ili javno izložene u malim baštama na ulazima u kuće.

Lokalni protesti protiv mjerača potrošnje vode u 2014. proširili su se poput požara iz gradova kao što su Dublin, Cork, Cobh, Ballyphehane i Bray, osnaženi već postojećim grupama protiv mjera štednje, kao Dublin Says No. Prva hapšenja uključila su građane koji su odbili pristup radnicima Irish Water, tako što su blokirali ceste svojim vozilima.

Do kraja 2014, osnovan je Right2Water, nacionalna krovna organizacija koju su podržali radnički sindikati, lijevo orjentisane političke partije, razne grupe iz zajednica i aktivisti. Uslijedilo je potom nekoliko dramatičnih državnih dana akcije u kojima su desetine hiljada građana demonstrirali na ulicama Dublina – na posljednjem održanom 17. septembra 2016, okupila se masa od oko 80.000 ljudi.

Do danas, veliki broj irskih radničkih domaćinstava jedva da mjere potrošnju vode. Od ostalih samo polovina, sa malim grupama aktivista poput onih u Ballyphehaneu koji još uvijek patroliraju ulicama u jarkožutim reflektirajućim jaknama koje upućuju na njihovu trajnu budnost.

Dvije trećine članova parlamenta izabranih u martu 2016. udružili su se u platformu protiv uvođenja naplate vode. Više od polovice tih političara ne plaćaju troškove za vodu, već inzistiraju na opštem progresivnom oporezivanju.

Naplaćivanje vode je u međuvremenu suspendovano na devet mjeseci. Irska je vlada uspostavila Nezavisnu komisiju za vodu koja je nedavno zaključila da bi naplata vode u potpunosti trebala biti ukinuta, da se voda treba plaćati kroz opšte poreze, te da Irci u velikoj većini insistiraju da je voda javno dobro – javno vlasništvo s kojim se javno upravlja. To je ogromna pobjeda za irske demonstrante za vodu – državna komisija im je, u skoro svakom aspektu, potvrdila upravo ono što su sve vrijeme i tvrdili.

DRUŠTVENI UGOVOR PROTIV UGOVORNOG ODNOSA SPRAM DOMAĆINSTVIMA

Još od globalne finansijske krize 2008, domaćinstva srednje, a posebno niže klase su sve više ispaštali zbog onog što su neki nazvali, ugovorni odnos prema domaćinstvima, što znači da su sve češće morali ući u ugovorni odnos sa privatnim ili djelimično privatizovanim korporacijama i samim tim plaćati više za osnovne socijalne potrebe jednog domaćinstva (plin, struja, voda).

Ovi nameti za domaćinstva, na komunalne usluge kao što su energija,voda i telefon (ali također i osiguranje, kirija, zdravstveno osiguranje i krediti poput stambenih, obrazovnih i onih za vozila) sve se više povezuju i prodaju na globalnim tržištima. Samim tim, postali su od centralne važnosti sve ozbiljnijoj novoj teritoriji akumulacije kapitala i «sidra» na koje se oslonio globalni finansijski sistem.

Finansijalizacija imovine domaćinstava se posebno osjetila u državama poput Irske koja je već bila opterećena spašavanjem banaka i shodno ogromnim brojem novih poreza i nameta prema građanima. U Irskoj je stoga već postojao određeni broj rasprava iz 2012. o nemogućnosti domaćinstava sa niskim prihodima da plaćaju nove namete, jer je to trebala biti privremena mjera za buduće poreze na vlasništvo, mjera koju je Dublin dogovorio sa Evropskom Unijom i Međunarodnim monetarnim fondom u okviru svog programa spašavanja.

Ali, na kraju, sa nadolazećim plaćanjem vode, Irci su podvukli crtu. Odbijajući ugovor i insistirajući na plaćanju vode putem opštih progresivnih poreza, Irci su učinili nešto nevjerovatno radikalno za naša vremena: odbili su sami mehanizam – ugovor i račun – kroz koji su domaćinstva postala subjekat logike financijalizacije. «Bez pristanka. Bez ugovora.

Ne privatizaciji vode. Ovdje neće biti mjerača potrošnje vode», kako su rekli posteri zalijepljeni za prozore. Narod Irske je umjesto toga insistirao na potpuno drugačijem ugovoru – na društvenom ugovoru gdje će se država obavezati na pravedne, progresivne poreze. Ovo je bio zahtjev državi da se udalji od trenutnog modela izlaženja na kraj sa ubitačnim zvaničnim dugom kroz kratkovidnu prodaju svojih vitalnih usluga. Da umjesto toga ponovo osmisli kolektivni fiskalni ugovor i njegovu budućnost: ko plaća koju vrstu poreza? I šta se dešava sa tim porezima? Ovo nije bila «nostalgična vizija» državničkog modela iz prošlosti, već zahtjev za novim i progresivnim formama javnog finansiranja. Nije ni čudo da je irska pobuna za vodu redovno bila poređena sa poznatim ratovima za vodu u Cochabambi, u Boliviji. Irci su podvukli crtu i bili spremni da stave vlastita tijela na tu istu crtu. Irish Water nije i neće ni kap krvi više izvući iz tog kamenja.

Preveo: Aleksandar Brezar

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s