Razgovor za razgovor: Dr. Anton Halilović, nezavisni istraživač, Massachusets SAD

ZG: Šta je politika danas, neki kažu da je nestala, da više nije moguća, jer postoji dominantni konsenzus oko osnovnih smjerova društvenog kretanja i jer je prekogranična integracija toliko suzila manevarski prostor?

Halilović: Čini se kako je istovremeno i sve i ništa. Ipak, ponešto se mora moći reći sa sigurnošću. Jedna dimenzija odgovora tiče se najšire percepcije i iskustva onoga šta politika jeste, kao forma kolektivnog djelovanja. Politika dakle, postoji kao objekt kolektivne imaginacije, kao ime za određenu realnost. Drugim riječima, politika je nešto što nam se pojavljuje dok razgovaramo sa prijateljima uz kafu ili sok, rakiju ili pivo, dok čitamo novine, gledamo televiziju ili surfamo internetom. Tu se otkrivaju i ustanovljavaju političke reference, imena i objašnjenja političkih odnosa, tu se iscrtavaju, povlače i utvrđuju političke granice.

Druga se dimenzija tiče istinskih materijalnih operacija i posljedica politike unutar i izvan mreža institucija i među onima koji unutar i izvan mreže djeluju. Politika se realizuje kao prikupljanje i trošenje budžeta, kao materijalno kretanje u parlamente i iz parlamenata, smjene i postavljanje službenika, upravnika, direktora, ali i kroz predizborne kampanje, večere i poruke, kao i kroz obavještajni rad. Realizuje se međutim, i kroz organizovanje, mobilizovanje, protestovanje, informiranje, kroz peticije, razgovore, debate izvan institucija.

Treća se dimenzija tiče obrade, distribucije i posredovanja sadržaja i posljedica politike i njezinih razlikovnih znakova. Politika, kao materijalna praksa i kolektivni objekt, većini je stanovništva dostupna tek posredno i tek nakon medijske obrade, što samo podvlači činjenicu kako je velika većina stanovništva, minimalno politički uključena ili je uključena tek posredno.

ZG: Kako nam ovo razlikovanje može pomoći u potrazi za drugim oblicima političkog djelovanja?

Halilović: Pomaže nam kako bismo mogli analizirati na kojim je sve mjestima potrebno djelovati. Na razini šireg iskustva, politika među „širokim narodnim masama“ se pretežito misli, promišlja i konstruira u nekoj vrsti dnevnopolitičkog spektakla. U njemu je svaki dan novi čin predstave; glavne uloge igraju partije na koje smo već svi navikli i za koje mislimo kako su jedini pravi organizacioni oblici putem kojih se „vodi politika“. Istovremeno je najšire dijeljen sentiment među stanovništvom, kako je pravi lokus djelovanja potpuno izmješten. Politika je označena kao „kurva“, kao nekakav moralni ponor što je dodatno otuđilo politiku shvaćenu kao alat društvene transformacije. Pitanje je kako obrnuti ovakvo shvatanje.

Kada su u pitanju materijalne operacije koje sam spomenuo, olako se zaboravljaju osnovne činjenice: kada je u pitanju pasivno izborno pravo – pravo da se bude izabran – ono je samo načelno jednaka prilika za svakoga da postane predsjednik ili predstavnica u parlamentu. U praksi, mjesta su rezervisana za predstavnike partija čija infrastruktura i „ekonomska baza“ dozvoljava regrutaciju članstva i mobilizaciju birača i biračica, a to znači novčana i materijalna sredstva koja su nedostupna prosječnoj osobi ili većini organiziranih grupa. Na ravni najdirektnijih posljedica, jednom kada ovako osvojite pozicije u javnom sektoru, višestruko vam se povećava mogućnost da tu ostanete duže. U tom je smislu nejednakost strukturalna i reproducira se sa manje poteškoća i veliki je izazov pronaći način na koji ovo može biti promijenjeno.

Nadalje, ključna za posredovanje politike, je medijska obrada; sa sigurnošću možemo tvrditi kako je bez ovog elementa moderna politika upravo nemoguća. Politički diskurs u nekoj zamišljenoj javnoj sferi se dominantno referira na ono što se u svakodnevnom medijskom vrtlogu prezentira kao politika, a sastanci vođa partija, sjednice vlade i parlamenta, dogovori i pregovori, afere, prevare i optužnice, legitimiraju se tako kao „prava“ politika. Politika se svodi na niz namjerno ili nasumično izabranih sadržaja za koje mediji, odnosno urednici i urednice, ocijene da se moraju javno iskomunicirati. Klasični mediji su tako u najvećoj mjeri izgubljeni, jer su dio političko korporativne mašine. Mreže i internet sasvim sigurno jesu mjesta alternativne medijacije, ali i ovdje tržište sve više postaje osnovni mehanizam koordinacije, pa je kontinuirani izazov graditi i braniti slobodne političke prostore na internetu.

ZG: Šta to znači u odnosu na ideju demokratije, koja i dalje visoko kotira među najrazličitijim političkim tendencijama? Ako se možemo složiti da je potrebno usavršavati demokratiju, kako mijenjati ove institucije bez da ih se potpuno odbaci? Šta se od demokratije kakvu poznajemo da spasiti?

Halilović: I sve i ništa. Sami izbori postavljeni su kao uzvišeni element demokratije, kao momenat u kojem svako ima „priliku da odluči“, „izrazi svoje nezadovoljstvo“, „kazni“ ove ili one. Iako načelno predstavljaju trenutak u kojem su sve opcije otvorene, u stvari, bez izuzetka, nude samo vrlo ograničen izbor. Nisu li iste političke partije, na smjenu, u vlasti posljednjih 20 i kusur godina? U velikoj većini zemalja. Nije li slavljena američka demokratija ništa drugo do duža ili kraća dežura jedne ili druge političke opcije? Transmisija moći je toliko ukorijenjena u politiku da je teško vidjeti kako je ovaj odnos uopšte moguće preokrenuti. Pogledajte samo lobističke strukture u Americi ili Evropskoj Uniji. Pogledajte zemlje poput Brazila, koje prepoznajemo kao progresivne, i vidjećete politiku usmjerenu jedino ka rastu vrijednosti korporacija i to po svaku cijenu. Tu, demokratija kao ideja, nema nikakav odgovor ili još gore, samo služi takvim ciljevima. Iako su izbori zaista na neki način još uvijek u stanju da radikalno odluče, u praksi se gotovo po pravilu radi samo o relativnoj promjeni podjele snaga među elitama, a nikako realizaciji popularnih, opštih političkih ciljeva, a nerijetko o nečem puno gorem. Kao što je slučaj Grčke neumoljivo pokazao, u određenim širim okolnostima, demokratska volja izražena na izborima znači vrlo malo. Drugim riječima, suverenitet političke odluke na razini jedne države, jednog demosa, podređen je dejstvu poslovnog ugovora koji se tiče samih temelja suverenosti, odnosno prava da se upravlja novcem. Istovremeno, ne možemo zamisliti politiku u današnjem dobu bez odnosa predstavljanja i partijskog posredovanja. U konačnici, bez obzira na vrstu institucionalnih inovacija, odnosi predstavljanja će gotovo sigurno i dalje biti neophodni i u tome nema ništa po sebi loše. Osnovna podjela rada je neophodna, no trebaju se definisati koordinate nove osnovne podjele rada kao i ciljevi društvenog rada.

ZG: Koja politika može voditi ovakvoj reformulaciji smisla demokratskih odnosa? Da li se oni mogu otkriti kroz proteste, plenume i okupacije?

Halilović: Teško je reći. Protesti, plenumi, okupacije, svakako jesu bili nešto drugo. Odjednom se pojavila neka druga politika, jedna druga snaga, ali nije imala snage, niti je mogla išta više od onog što je napravila, a napravila je užasno važnu stvar. Otkrila je i testirala moć i mogućnost političkog djelovanja u novom, potpuno originalnom trenutku i bila najvažnija lekcija bilo kojem lokalnom pokretu. Međutim, jednako je jasno da ovo niti izbliza nije dovoljno da bi se uspostavilo moćno alternativno mnijenje. Ponovo će mašina, sitni trač i ozbiljnja fabrikacija, uz dozu javne paranoje, obraditi ovo što se desilo kao još jednu epizodu u koju su umiješani svi najcrnji đavoli i preći će dalje, na Dodik ovo, Bakir ono, „uhapsiše Fahru“, Ustavni sud ovo, Parlament ono, za i protiv Dejtona, 20 godina, itd. Osnovna lekcija ovog iskustva je da pravo političko mišljenje mora biti ponovno pronađeno izvan dnevno političkog informiranja, sa parametrima i utemeljenjima kojima nisu potrebna svakodnevna potkrepljenja, koje autonomno klizi iznad mase dnevno političkih slika i temelji se na novim društvenim povezivanjima. Mi ne možemo zazivati politiku transcendentnog jer znamo gdje nas to može odvesti; to mora biti politika kolektivne kreacije prilika za mišljenje i dejstvo.

ZG: Mnogi su tada mislili kako je vrlo malo dovoljno da se desi radikalna promjena i kako smo u pravom smislu „bili na korak od revolucije.“ Ipak, bilo je jasno da se radi tek o romantičnoj nadi i kako se ništa temeljito nije izmjenilo. Neki od nas tada su otkrili surovu istinu kako bez obzira na motive, igramo krajnje nejednaku utakmicu. Kako reartikulisati princip jednakosti u politici i međunarodnoj politici i voditi politiku kao utokovljenu u međunarodni tok moći, uticaja, interesa kao polje principijelne jednakosti?

Mislim kako se potrebno vratiti na pitanje razdvajanja društvenog, političkog i ekonomskog života. Uz pomoć periodičnosti izbora, ekonomska borba, onih koji proizvode i onih koji prisvajaju viškove, učinila je borbu radnika i radnica sa pojedinačnim kapitalistima individualnom. Ograničila je opseg zamislivih formi kolektivnog izražavanja volje, dok je istovremeno univerzalizirajući sadržaj politike uspostavila oznakama nacionalnog jedinstva, nacionalnih interesa, itd. Tek kada preobrne ove univerzalizirajuće učinke, demokratija može imati nekakvog smisla, a ovo je moguće jedino kroz težak politički rad koji će uvesti nova politička značenja, poput npr. ideja „zajedničkih dobara“ ili „participativnog društva“ ili nečeg trećeg.

ZG: Život prema nekadašnjim parametrima osmosatnog radnog vremena, osmosatne razbibrige i osmosatnog odmora, danas se čini nemogućim. Kakvi smo sa vremenom?

Ovo je osnovno pitanje i tiče se same prakse politike. Zaboravljeno je kakva je to pobjeda radničkog pokreta bila, osmosatno radno vrijeme, pa zato i ne vidimo koliko smo daleko od toga danas. Za bavljenje politikom potrebno je vrijeme. Pokušajte biti aktivni u maloj stranci ili pokretu sa nestabilnim poslom, povremenim drugim angažmanima, djecom i kućnim ljubimcima. Država, odnosno grupe koje njome upravljaju kroz aparat, sa druge strane, imaju svo vrijeme, ili barem ono između mandata. Danas je vrijeme stješnjeno i ima ga sve manje. Zato će za bilo kakvo političko djelovanje koje će biti usmjereno protiv formi koje dominiraju, biti potrebno osloboditi dodatno vrijeme. A ovo je moguće jedino kroz skraćenje vremena potrebnog za samoreprodukciju, poznatog kao radno vrijeme, odnosno kroz neku vrstu redefinisanja odnosa rada spram društvene reprodukcije. Međutim, još je važnije kreirati vrijeme drugačije kvalitete, vrijeme za kolektivni kreativni napor, a novo pitanje koje se tu pojavljuje tiče se naših kapaciteta da kroz ovaj napor stvorimo i jednu drugu političku stvarnost i trajanje.

Odgovarao: dr Anton Halilović, nezavisni istraživač, Massachusets SAD

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s