Rad i kolektivna akcija

RAD I DISCIPLINA

Nakon Drugog svjetskog rata, u okviru „izgradnje socijalizma“ širom Jugoslavije organiziraju se tzv. „omladinske radne akcije“. Iza ovih akcija stoji politička organizacija ustanovljena već 1941, kao vrsta pozadinske podrške partizanskim snagama dok će u godinama nakon rata preuzeti drugu ulogu. Preko milion omladinaca je učestvovalo u oko 70 najvećih projekata (Vejzagić, 2013). Najintenzivnije radne akcije organizirane su neposredno nakon Drugog svjetskog rata kada se kao radna snaga u niz velikih infrastrukturnih projekata – definisanih kao projekti od opšteg društvenog značaja – uključuje ogroman broj mladih okupljenih oko Saveza socijalističke omladine kao i kroz druge omladinske organizacije. Težište ovih akcija je u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata bilo na izgradnji dionica pruga i na izgradnji velikih industrijskih objekata, te velikih hidrocentrala.

Akcije u koje se uključivala omladina iz cijele zemlje nosile su naziv Savezne omladinske radne akcije. Već početkom 50-tih opada intenzitet mobiliziranja da bi 1952. sve akcije bile prekinute, s obzirom da je već tada razvoj tehnologije učinio ovakve akcije, sa aspekta efikasnosti postizanja određenog cilja, potpuno nepotrebnim i ekonomski neisplativim (Vejzagić, 2013). 1958. partija insistira na revitalizaciji ove prakse pa će se na lokalnom zadržati sve do ranih 80-tih godina prošlog vijeka, dok je sama organizacija postojala zvanično sve do 1989. godine (Vejzagić, 2013).

Najznačajnije omladinske radne akcije u BiH bile su one vezane za izgradnju pruga: Brčko – Banovići (1946.), Šamac – Sarajevo (1947.) i Doboj – Banja Luka (1951.). Tokom ove tri akcije, izgrađena su 422 kilometra pruge uz učešće preko 360 000 omladinaca. Na najvećoj od njih, izgradnji pruge od Šamca do Sarajeva, učestvovalo je oko 211 000 omladinaca. Od ovog broja blizu 46 000 bilo je iz BiH, dok je jedan dio ukupne radne snage obuhvatao i ratne zarobljenike. Na izgradnji pruge Brčko–Banovići, dionice vjerovatno najpoznatije u popularnom pamćenju, učestvovalo je oko 62 000 osoba, 14 500 bilo iz BiH dok je dionicu proge od Doboja do Banja Luke gradilo oko 87 000 omladinaca, sa preko 14 000 osoba iz BiH. (Nametak, 2014). Kada je u pitanju masovnost kakvu su imale ove akcije, jedino sa čime se daju uporediti su gigantske aktivnosti Antifašističkog fronta žena (AFŽ), posebno u prvoj deceniji nakon rata, čiji je cilj bio ne izgradnja pruga ili puteva, koliko rad u samim zajednicama na organizaciji svakodnevnog života, obrazovanja, pomoći, prikupljanja hrane ili opreme, jednako kao i gradnja i popravke kuća. 1

I nakon što su ove prakse potpuno napuštene njihov uticaj ne prestaje. Višestruko su uticale na popularnu kulturu bivše Jugoslavije i to prije svega kao izraz apstraktnih vrijednosti, i kao dokaz mogućnosti i sposobnosti zajedničkog djelovanja u zajedničku korist. Svjedočimo i pokušajima da se ideji „omladinskih radnih akcija“ da novi sadržaj i da ih se kontekstualizira u današnjem trenutku i izvuku neki okvirni zaključci vezani za upotrebnu vrijednost same ideje u trenutnim okolnostima.2 Bez obzira na njihov stvarni današnji značaj, prema nekim mišljenjima radilo se o jednoj od: „najvećih propagandnih pobjeda Komunističke partije i u BiH i u Jugoslaviji“ (Nametak, 2014). O djelotvornosti „ideološkog rada“ svjedoči činjenica kako ni danas nije rijetkost čuti kako, u momentima izuzetnih okolnosti, neko predlaže masovnu moblizaciju po sličnom principu ili barem sa nostalgijom zaziva prošlost u kojoj je ovo bio jedan od načina da se odgovori na izazove sa kojima se društvo susretalo. Moguće je da u osnovi ovakih ubjeđenja stoji jedna romantična predstava, vezana za ideju „radnih akcija” čiji je život trajanjem daleko premašio životni vijek samih akcija.

Ova se predstava temelji na pogrešnom vjerovanju kako su ovakve akcije bile gotovo nekakva spontana organizacija solidarnosti i rada kako bi se uradilo ono što se moralo uraditi: kako bi „pruga bila sagrađena do narednog ljeta.“ Iza ovoga je stajao ozbiljan i predan organizacioni rad (vidi: Vejzagić, 2013). S druge strane, bilo bi moguće tvrditi kako se solidarnost pojavljuje tek naknadno kao efekat masovnog „bivanja zajedno“, kao puki instrumentalni efekat samih akcija. Istina je najvjerovatnije negdje između. Tačno je da je glavni agent masovne mobilizacije bila novouspostavljena država, odnosno Partija, ali istovremeno nema sumnje kako je njihova masovnost bila i izraz ubjeđenja i odlučnosti da se uključi u „dizanje zemlje iz pepela“ i bude jedan ili jedna od onih na putu sopstvene transformacije.

U jednom od brojnih govora o značaju radnih akcija, Tito kaže:
Borba za pobjedu u obnovi zemlje, u savlađivanju privrednih teškoća, sastavni je dio one velike borbe na bojnom polju u kojoj su ginule desetine hiljada omladinaca i omladinki. Ovdje, na radnim akcijama, se kuju novi ljudi. Ovdje se kuju i prekaljuju i izlaze iz rada novi ljudi sa novim pojmovima o radu. Stvara se jedan radni kolektiv koji se ponosi svojim radom, ono što on stvara svojim sopstvenim rukama… Kad kroz nekoliko godina budemo mogli da pogledamo unatrag na pređeni put, mi ćemo zaista s ponosom moći da kažemo da smo taj put – iako je bio trnovit, težak i prepun svih mogućih prepreka – savladali blagodareći samo tome, što se nismo bojali nikakvih teškoća, što smo duboko vjerovali u našu pobjedu u izgradnji.
Iz ovog se govora vidi kako, u okviru vizije izgradnje novog društva, u ravnopravnom odnosu stoje ciljevi fizičke izgradnje zemlje kao i oni nešto suptilniji, ali jednako presudni ciljevi: izgradnja novog čovjeka. Ovaj novi čovjek se kuje, prekaljuje i uči da u samom radu prepoznaje svoju društvenu bit. Najdirektnije se to vidu u sloganima koji su pratili ove akcije posebno u jednom od najpoznatijih koji je poručivao: „Mi gradimo prugu – pruga gradi nas!“ Vidimo tu obrise „socijalističke discipline“ koja, kao i disciplina uopšte, onako kako je razrađuje Fuko (1997) služi upravo tome da od neposlušnih, razigranih, neusmjerenih tijela napravi poslušna, usmjerena, disciplinovana tijela koje je moguće upotrijebiti.

Potvrđuje ovo još jedna Titova izjava:

Ja, naravno nikad nisam smatrao da je na radnim akcijama najbitniji učinak taj, da tako kažem, goli rad, bitka sa kubicima i slično. Uvijek sam u prvom redu govorio o njihovom političko-vaspitnom karakteru. Isticao sam da je to kolektivno učešće u izgradnji naročito značajan oblik vaspitanja omladine, uključujući i sticanje samoupravljačkih znanja. (navedeno u: Erak, 1980: 8)

U kojoj su mjeri radne akcije zaista ostvarivale ovu političkovaspitnu funkciju o kojoj govori Tito? Kako Nametak (2014) piše: „Činjenica je i da su te akcije bile brojne ne samo neposredno nakon rata nego i poslije, što znači da se nije radilo o prolaznoj euforiji nego o kontinuiranoj privrženosti dijela omladine tom načinu rada.“ Masovnost akcija potvrđuje ovu tvrdnju. Ne treba međutim ni bez rezervi uzeti ovu tvrdnju, niti joj pridati posebnu važnost. Radilo se o jednom od elemenata ideološke obrade podataka, iako sigurno važnom elementu, čija je funkcija bila ona ideološke stabilizacije legitimiteta vlasti, podrška omladine zajedničkom projektu (Vejzagić, 2013)

MOTIVI I BROJEVI

Dok fenomen radnih akcija svakako ostaje zanimljiv za istorijska istaživanja njegovo kontinuirano trajanje u formi kulturne reference pokazuje nam kako ovaj motiv možda može biti znakovit i u ovom istorijskom trenutku.

Najprije treba preciznije razlučiti značenja koje ova praksa, odnosno ideja obuhvata, a onda, ukoliko u prezentu ona i dalje predstavljaju izvore smisla, vidjeti na koji se način sada artikulišu i pod uticajem kojih narativa. Radne akcije obuhvataju dva osnovna motiva, oba fundamentalna za socijalističko poimanje stvarnosti. Najprije rad, kao ono što predstavlja samu suštinu ljudske prirode, mogućnost da se okolina promijeni i sredstvo da se politički i ekonomski emancipira društvo. I drugo, kolektiv, koje će zajedničkim radom donijeti dobrobit svima – ovo je osnovni cilj i ovdje se zasniva odgovornost: oni koji se ne uključe neće biti pozitivno vrijednovani.

Nakon što je praksa radnih akcija postala naslijeđe, ciljevi i prakse kolektivne akcije se mijenjaju. U osamdesetim će direktne akcije sve više poprimati antagonističke oblike, povezane sa osnovnim pitanjima rada. Cijele 80-te, obilježene su sve značajnijom radničkom aktivnošću u Jugoslaviji. U ovom je periodu značajno porastao broj štrajkova, od 235 u 1980. godini do 1985 u 1987. godini. Značajno je porastao i ukupan broj štrajkača (od 13 504, do 288 686) kao i prosječan broj uključenih po štrajku (sa 57 na 171). Kada su u pitanju bili ciljevi, radilo se o tipičnim radničkim: veće nadnice, troškovi života, uslovi rada, ali i onim specifičnim za Jugoslaviju, istina dosta rijeđe, kakvi su npr. promjene mehanizama samoupravljanja, dok nije ispostavljen gotovo niti jedan istinski politički zahtijev (Lowinger, 2009).

Ubrzo će štrajkove i radničko mobiliziranje zamijeniti, najprije mobiliziranje duž nacionalnih odnosno narodnih linija,3 a potom i masovni rat. Ovdje sigurno pronalazimo lom u odnosu na lokalnu praksu kolektivne akcije. Međutim, vjerovatno se možemo složiti da elementi koji sačinjavaju osnovu ideje radnih akcija u socijalizmu i danas stoje kao fundamentalno bitne društvene činjenice koje nam govore kako su uslovi samoreprodukcije povezani sa predstavama kolektiva i ciljevima kolektivnog djelovanja.

Oba se motiva, i rad i kolektiv danas pojavljuju u drugačijem obliku, ali su i dalje jednako fundamentalni za strukturiranje društvenih odnosa. Rad je i dalje način samoreprodukcije, ali za većinu nije izvor nikakvog ponosa, prije muke. Neke statistike pokazuju kako u SAD, manje od trećine svih zaposlenih smatra svoj posao smislenom rabotom, više od trećine se prema poslu odnosi ravnodušno, kao prema nužnom zlu, dok približno jedna trećina aktivno mrzi svoj posao. Kod nas, a kako se to često kaže, i u regionu situacija nije drugačija.

Šta ćemo pronaći ukoliko sada potražimo skorije primjere koji bi bili usporedivi, barem u okvirima Bosne i Hercegovine. Kada je u pitanju relativno masovno mobiliziranje, najprije vidimo protestno masovno mobiliziranje, čiji začeci sežu unazad najmanje 5 ili 6 godina. Kulminiralo je događajima iz februara 2014. godine, u kojima je u jednom trenutku, prema procjenama učestvovalo između 20 i 30 hiljada ljudi. Specifičnost događaja je i njihova dugotrajnost, ali i izrazito urbani karakter. Plenumi su se u nekim gradovima nastavili, u ovoj ili onoj formi, i do danas, dok je npr. u Sarajevu, svakodnevna blokada saobraćaja trajala do druge polovine marta. I ovdje je smisleni, produktivni rad kotirao visoko, ali u formi političkog zahtjeva da ljudima uopšte omogući da rade, posebno s obzirom da su upravo ovi zahtjevi bili neposredni povod za proteste. Kasnije će se ovih nekoliko inicijalnih pretvoriti u set elaboriranih zahtjeva koji „nisu mogli ne biti“ odbijeni. Mobliziranje oko pitanja rada traje i danas i to prije svega u antagonističkoj formi.

Kada su u pitanju akcije koje nisu direktno vezane sa radničkim pokretom, uz izuzetak mobiliziranja koje je pratilo poplave u 2014. godini, koje je bilo zaista značajno, i koje je kao takvo bilo ishod više nego vanrednih uslova, vrlo je malo masovnih akcija koje bi i približno bili usporedljivi sa originalnim radnim akcijama. Jedan je izuzetak masovno čišćenje smeća organizirano pod imenom „Let’s do it“ u okviru globalnog projekta „Let’s do it World“. Iako sasvim sigurno vrijedna, veliko je pitanje kakvi su njeni stvarni dometi. Nikakve akcije čišćenja ne mogu odgovoriti na izazov otpada. Osim toga, čini da su više namjenjeni „kampanji“, koja bi se mogla svrstati pod rubriku „dizanja svijesti“ nego nekakvim dalekosežnim efektima.4

“NOVI ČOVJEK ZA NOVO DOBA”

Osim na ravni brojnosti, paralele možemo tražiti na razini cilja. Ovo znači tragati za praksama koje za cilj imaju ostvariti efekte koji će ostvariti učinak izvan grupe direktno uključene u samu akciju; u slučaju radnih akcija socijalizma, akcija, barem načelno, cilja da donese što širu ili generalnu dobrobit. U tom smislu, bez obzira na pitanje razmjera, odnosno masovnosti, možemo smatrati radnom akcijom svaku grupnu aktivnost koja ispunjava ovaj uslov, bez obzira na broj uključenih. Sada na raspolaganju već imamo više slučajeva koje možemo uzeti u obzir. U isto vrijeme, na razini, uslovno rečeno, ideološkog okvira djelovanja, nalazimo potpunu razliku. Stare su ideologije proglašene lažnim. Nema više novog čovjeka, velikih ideja i masovnih građevinskih pothvata. Danas su mnogo interesantniji neboderi. Zajednički, društveni rad nije više ono što će preobraziti društvo. Prodajni centri i neboderi možda hoće. Ne priznaje mu se ni ova socijalna komponenta, svako je odgovoran samo i isključivo za samog ili samu sebe. Omladina je kriva jer baš i neće da radi, „ne ulaže u ljudski kapital.“ Teško da bi imali i kakvog znanja, a o radnoj etici da ni ne govorimo. Vizija je rasplinjena u obećanju ličnog prosperiteta, pa su radne akcije ili ono što one simboliziraju, postale ništa drugo do laž, jednako kao i ideja koja je iza ovih akcija stajala.

Ipak, ukoliko pogledamo malo dalje i iz malo pomjerene perspektive i pažnju usmjerimo na mikro nivo, može nas iznenaditi ono što pronalazimo. Akcija, kao radna akcija, ona koja nešto konstruiše i čiji je cilj ne samo ovaj, već sadrži u sebi i nešto od onoga „političkog vaspitanja“, kao forma i dalje postoji. Opstaju i dešavaju se kao mikro inicijative koje eksperimentišu sa metodama putem kojih je moguće, ne samo nešto fizički mijenjati, već i ostvariti efekat izvan grupe koja je neposredni inicijator akcije i tako biti i pokretač šire mobilizacije, barem privremene.

Cilj koje mikro akcije pokušavaju postići nije neposredna korisnost, niti može biti. Naravno, lako se može biti koristan, popravljanje i čišćenje neće škoditi. A na raspolaganju su i različite druge metode: kolektivne izvedbe, rekonstrukcije, popravke postojećih, ili realizacija novih struktura, uređenje zelenih površina, izrada ili popravka mobilijara, izradu umjetničkih instalacija. Osnovni cilj je uključivanje lokalnog stanovništa u proces rada, koji ne podrazumijeva samo fizički nego i intelektualni doprinos. Takav način rada nastoji uspostaviti odnos učesnika spram prostora u kojem djeluju, a onda na osnovu toga jačati snage samih učesnika. U tom smislu, ovakva vrsta djelovanja ima za cilj prije svega da vrši ulogu medijatora, ili bolje, pojačivača, nego motora, jer za to nema snage. Dva sarajevska slučaja mikro radnih akcija mogu poslužiti u ilustraciji prepreka i ograničenja s kojima se suočavaju ovakve inicijative, ali i mehanizama putem kojih efekti mogu biti izraženiji.4

PARK ZMAJEVA

Od 2013. godine park u naselju Hrasno, okružen ulicom Antuna Branka Šimića, mjesto je kontinuiranih akcija malog obima, baziranih na „entuzijazmu i idejama“ (Mo.ba, web) 5 Kao jedna od brojnih sarajevskih zelenih površina koje se, okvirno, nazivaju parkovima, ovaj prostor nema specifično ime niti način korištenja. Upravo je ova činjenica bila jedan od razloga zbog kojih se Mo.ba odlučuje na akcije vezane za ovaj prostor. Dodatni razlog je bila i emotivna veza jednog od pokretača inicijative koji je u djetinjstvu proveo mnoge sate u igri u ovom parku. Interesantno je vidjeti kako Mo.ba i direktno koristi motiv radnih akcija. O akcijama u parku kažu: Uzimajući park kao centralno mjesto naselja u Starom Hrasnom, pokušavamo vidljivo djelovati, sa predrasudom da vidljive, opipljive radne akcije, ukoliko se intenzivno organizuju i primjetne su, privlače pažnju i doprinose razvoju kritičke misli brže i efikasnije od drugih metoda promocije demokratskih načela, osobito društvene odgovornosti. Kroz 3 godine djelovanja u akcije je uključeno preko 500 dobrovoljaca i uloženo preko 2000 sati rada u raznim akcijama. Organizacija je vrlo fleksiblno definisana, bez posebne strukture i posvećena prije svega stvaranju odnosa u zajednici u kojoj djeluju. Kako kažu, koristeći neobičnu organsku metaforu, djelovanje svakog volontera i volonterke vide kao stvaranje „sinapsi“ odnosno veze koje omogućavaju povezivanje i razmjenu informacija, ali i povezivanje dobrovoljnog rada.

Kako bi se osigurao kontinuitet, o kojem je ranije pisano, dinamika djelovanja je podrazumijevala akcije u rasponu od dvije sedmice, vikendom. U prvim akcijama, bejzbol igra je bila osnovni alat koji je pomogao okupljanju većeg broja djece i volontera. U parku je improviziran teren za igru kroz koju su, uz neobavezno druženje, uspostavljeni prvi kontakti i poznanstva, te je na ovaj način kreiran odnos povjerenja, prijeko potreban za zajedničko djelovanje, posebno onda kada nedostaju širi organizacijski okviri.6

Nakon što su, na ovakvoj osnovi kreirani prvi odnosi, akcije se više usmjeravaju na čišćenje i održavanje samog parka, s obzirom da javno preduzeće, zaduženo za održavanje parka, u ovaj prostor, otprilike tri puta godišnje, što je apsolutno nedovoljno za efikasno održavanje prostora.7 Pristupa se i većim intervencijama u prostoru, kao što su popravka košarkaškog igrališta, rad na šahovskim poljima i slično pa se tako prostor obogaćuje novim sadržajima. Osim radnih akcija, Mo.ba organizuje i različite edukativne i zabavne društvene događaje, čime se dodatno radi na očuvanju kontinuiranog prisustva i stvaranju novih veza.

S obzirom da prostor nosi generički naziv “parka” ili “velikog parka” i nema prepoznatljivo ime, Mo.ba kroz razgovore nastoji doći do prijedloga imena kako bi od ove, inače slabo definisane površine proizveo nešto čvršću referencu pa tako i na drugačiji način organizirao značenja ovog prostora. Naziv koji je, kroz razgovore dobio najveću podršku je „Park Zmajeva”, i ovo se ime počinje sve učestalije koristiti. Osim toga Mo.ba poduzima i niz hortikulturalnih izmjena u parku nastaju, presađuje sadnice i na ovaj način koristi već postojeće elemente, ali drugim rasporedom kreira nove, adekvatnije prostore u parku, te dodatno doprinosi kreaciji identiteta prostora.

Konačno, kontinuirani angažman vezan za ovaj prostor, pospješuje i odnosne sa Mjesnom zajednicom “Staro Hrasno” na čijoj se teritoriji park nalazi. Danas članovi i članice Mo.be učestvuju na sastancima Mjesne zajednice, nastoje zajednički razvijati nove aktivnosti i prepoznati su kao stvarni promotori aktivnosti od značaja za širu zajednicu.

MARINDVORSKO DVORIŠTE

Priča o akcijama u “Marindvorskom dvorištu” počinje gotovo slučajno. Dvije organizacije – Crvena i Lift na početku 2014. godine kreću u potragu za prostorom za zajednički rad. Među brojnim prostorima za iznajmljivanje u Sarajevu, jedna lokacija u sarajevskom naselju Marijin dvor obećavala je mnogo više od prostora za samostalni rad. Stan u ulici Dolina, u zgradi koja je dio Palate Marijin dvor, otkrio je i veliko unutrašnje dvorište, jedno od rijetkih ove vrste u Sarajevu. Odmah je prepoznat veliki i višestruki potencijal prostora.

Introvertnost i nepristupačnost, osnovne su karakteristike ovog prostora, koji prema dokumentaciji ustupljenoj od strane Opštine, spada u kategoriju javnih prostora. Potpuna okruženost zgradama sa nekoliko spratova, nekoliko malih ulaza kroz haustore zgrada, te jednim velikim pasažem sa glavne gradske ulice koji se uglavnom zaključavaju, neki su od razloga što značajan dio stanovništva Sarajeva uopšte ne smiješta jasno ovaj prostor na individualne mape; on je ili potpuna nepoznanica ili tek mjesto sjećanja.

Jedan od razloga koji čine ovaj prostor posebno interesantnim je i istorijski značaj Palate Marijin Dvor. Građena je u periodu od 1885. do 1899. godine, kao stambeno-poslovna dvokatnica u formi zatvorenog bloka. Pretpostavalja se da je ova palata građena kao ogledna zgrada, „musterhaus“, industrijalca Augusta Brauna, proizvođača građevinskog materijala, odnosno proizvoda od opeke. Izvedba objekta na Marijin dvoru predstavlja opredmećenje mogućnosti materijala jedne industrijske grane, pa se nameće zaključak da je marketinški momenat bio vrlo bitan za način gradnje i dimenzije objekta. Stvarna potreba za gradnjom jednog objekta ovih dimenzija u Sarajevu krajem XIX vijeka nije postojala (Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, 2008). U periodu od nekoliko mjeseci održan je niz akcija i radionica pod nazivom ‘Akcije za zajednički prostor’. Primarni je naglasak stavljen na uključivanje lokalnog stanovništva, sa eksplicitnom namjerom inicijatora da uspostavljaju odnose i posreduju među lokalnim stanovništvom, stručnim instancama i javnom upravom. Iako se radi o vrlo ograničenom prostoru koji koriste gotovo pa isključivo oni koji stanuju u samom bloku, stvari nipošto nisu tekle glatko. Već na samom početku postaje jasno kako su odnosi između komšiluka daleko od skladnih ili produktivnih. Među lokalnim stanovništvom pojavljuje se i bojazan da će „upad“ koji je izveden, poremetiti svakodnevnicu na koju su navikli.Prvi izazov je bio po prvi put suočiti lokalnu zajednicu, koja se teško može nazvati zajednicom sa konceptom u kojem paralelno sudjeluju lokalna zajednica, javne insititucije i stručne instance. Aktivnosti su se postepeno usložnjavale kako bi se ograničile i, koliko god je to moguće, kontrolirale reakcije. Prva je radionica postavila vrlo bazičan cilj: ispitati društvenu dinamiku i analizirati osnovne potrebe i ideje za prostor unutrašnjeg dvorišta.8

Već tokom prvog susreta biva moguće djelomično sagledati socijalne procese koji se dešavaju unutar bloka, te neposredno u dvorištu. Odmah se ukazuju prepreke sa kojima će biti potrebno raditi. Najinteresantnije je bilo insistiranje pojedinaca da dvorište ni na koji način ne može biti smatrano istinski javnim prostorom. Kao osnovne argumente stanovništvo citira iskustvo iz perioda kada je dvorište bilo dostupno i kada je privlačilo „narkomane“. Prema drugim interpretacijama, dvorište pripada isključivo onima koji naseljavaju sam blok i oni bi trebali imati i apsolutno pravo prvenstva kada je u pitanju korištenje.

Nakon toga se, na osnovu ovih saznanja, kreće u šire akcije. U maju, u okviru festivala Dani arhitekture 2014. u nekoliko dana festivala organizuje se niz direktnih akcija koje okupljaju desetine učesnika i učesnica. Kako su radovi postajali vidljiviji, intenzitet neposrednog kontakta sa lokalnim stanovništvom se povećavao. U tom trenutku vidimo različite reakcije stanovništva koje se kreću od direktnog angažmana do fizičkih prijetnji, na sreću bez ozbiljnih posljedica.

Osim toga, kroz cijeli period pripreme i realizacije akcija, grupa okupljena oko ovog projekta nastoji graditi prijateljske odnose sa Mjesnom zajednicom „Marijin dvor – Crni vrh“. Igrom sretnih okolnosti, rukovodstvo mjesne zajednice prepoznaje vrijednost inicijative i s tim u skladu i sama nastoji da doprinese široj mobilizaciji, najprije u odnosu na konkretni lokalitet, a potom i u odnosu na druge lokalitete na teritoriji Mjesne zajednice. Grupa učestvuje u radu mjesne zajednice i nudi svoju pomoć pri formulisanju drugih inicijativa koje ovaj put aktivno pokušava da razvija sama Mjesna zajednica.

U decembru 2014. godine proces akcija, barem onaj inicijalno pokrenuti, dolazi svome kraju. Gotovo u isto vrijeme kada, nakon niza intervencija, „Marindvorska klupa“ dobija svoje posljednje elemente i konačni oblik, dvije organizacije koje su bile i inicijatori akcija ponovo sele i tako gube mogućnost kontinuiranog prisustva. Danas, dvorište je i dalje nedostupno u čudnom vakumu između javnog statusa i privatnog ograničavanja upotrebe, dok klupa stoji kao podsjetnik na zajednički napor i entuzijazam ali i na niz izazova koji, gotovo po pravilu, stoje na putu bilo kakvoj sličnoj akciji.

BUDUĆNOST RADNE AKCIJE

Primjeri radnih akcija o kojima je bilo riječi, kao i one izostavljene, pokazuju kako se one, u pravilu, zasnivaju na inicijativama manjih grupa, najčešće okupljenih u jednoj ili više nevladinih organizacija. U osnovi ovih akcija nalazi se implicitna ili eksplicitna „politika zajedničkog“ koja propituje distinkciju javnog i privatnog i koja više pažnje poklanja neposrednom djelovanju, korištenju i zajedničkoj inicijativi, a manje vlasničkim odnosima. Na ravni metodologije, bitna pretpostavka je ona o nužnosti kontinuiranog prisustva, vraćanja i ponavljanja, o potrebi da se radi unutar zajednica. Kako bi imali kontiniuitet, biraju da djeluju u odnosu na neko konkretno mjesto, lokaciju. Ovdje ovaj pristup nalazi niz izazova i prepreka. Najprije i najbitnije, po pravilu, nikakve zajednice ne postoje na dohvat ruke. Ovo znači cijeli niz problema. Iako lokalne formalne strukture, poput mjesnih zajednica mogu biti djelimično od pomoći, nerijetko može biti i drugačije. U isto vrijeme njihov istinski uticaj, kao mobilizatora ili informativnog kanala, uglavnom je vrlo nizak. Mjesne zajednice istinski postoje samo za djelić stanovništva, dok su za sve ostale mitske institucije. Ovo ipak ne znači da nije moguće postići i drugačije rezultate, ali znači da će stvari biti višestruko komplikovanije.

Kada je u pitanju lokalno stanovništvo neizbježni efekat bilo kakve intervencije izvana je reakcija otpora i sumnjičavosti. Šire uzroke za ovakve reakcije moguće je tražiti u raširenoj percepciji koja prati rad (nevladinih) organizacija, a koja se najčešće fiksira za pitanja finansiranja, kao i pitanje „stvarnih“ interesa koji stoje iza bilo kakve inicijative, oličeno u tipičnoj reakciji uobičajeno izraženoj u pitanju „ko stoji iza vas?“ Uobičajeno su za saradnju najzainteresovanija djeca i starije osobe, dok uglavnom izostaje učešće stanovništva srednje starosne dobi. Iako nije rijetkost naići i na vrlo direktnu podršku, češće će inicijalne reakcije biti obilježene nepovjerenjem prema grupi koja stoji iza određene inicijative. Otpor se manifestuje kroz ignoranciju i odsustvo interesa za razgovor i detaljnije informisanje, a u nekim slučajevima prelazi i u otvoreni verbalni sukob i prijetnje.

Iz tog razloga, akcije ove vrste karakterizira postupnost, odnosno pažljivo variranje stepena „invazivnosti“ Iz tog je razloga, jedan od osnovnih alata koji se koriste, obični razgovor. Kroz razgovor sa lokalnim stanovništvom i potencijalnim učesnicima i korisnicama prostora vrši se preliminarna procjena i na osnovu toga donosi odluka o eventualnom nastavku aktivnosti. Nakon toga, obično slijede manje radne akcije, najčešće akcije čišćenja ili manjih popravki. Samo prisustvo i vidljivi rad, postaje važan alat u privlačenju većeg interesa, često mnogo važniji od stvarnih rezultata u fizičkom prostoru.

Osnovna pitanja s kojim se ovakve akcije moraju suočiti tiču se problema društvenog nepovjerenja, kao i statusa i uloge formalnih institucija shvaćenih kao primarnih aktera bilo kakvog javnog djelovanja. U tom se smislu ukazuje značaj institucija najbližih lokalnom stanovništvu – Mjesnih zajednica. U isto vrijeme, osim što sami niti posjeduju sredstva niti direktne izvršne ovlasti, na osnovu iskustava na terenu, stiče se utisak da među lokalnim stanovništvom vlada i izvjesno nepovjerenje prema samoj Mjesnoj zajednici, što dodatno otežava masovnije okupljanje i stvaranje čvrstih veza među svim sudionicima. Iskustvo također demonstrira vrlo limitiran potencijal same Mjesne zajednice da djeluje kao mobilizirajući faktor. Ovim institucijama, osim sredstava i ovlasti, nedostaje i minimum vizije o sopstvenoj ulozi pa se Mjesna zajednica nerijetko, u očima stanovništva posmatra kao ekvivalent „klubovima penzionera“.

Osim ovih, presudno pitanje ostaje ono o mogućnosti kombiniranja različitih inicijativa ove vrsta. U široj slici grada, akcije se pojavljuju sporadično, nepovezano i bez bilo kakve zajedničke strategije. U takvim uslovima, ograničene su na vrlo usko definisane lokacije i teme te često opstaju samo kratkotrajno kroz entuzijazam aktera koji ih iniciraju. U tom smislu, eventualni politički motivi ovakvih inicijativa, bili oni implicitni ili eksplicitni, ostvaruju vrlo limitiran efekat.

Ako se ovdje vratimo na pitanje originalnih Omladinskih radnih akcija od kojih smo i počeli, vidimo jednu bitnu strukturalnu razliku. Akteri radnih akcija, kao forme omladinskog angažmana, svojim su dijelovanjem sebi osvojili status društveno-političkog aktera pa su tako, barem u određenom istorijskom periodu bili i faktor društvene kohezije, ali i ideološke transmisije. Sa druge strane mikro akcije o kojima je bilo riječ počinju sa pretpostavkom o statusu ne-aktera i sa nadom da kroz zajedničke radove može pomoći stvaranje trangeneracijskih društveno političkih aktera i tako potencijalno voditi i kolektivnoj akciji. U tom su smislu one, pored vjere i entuzijazma, predstavljaju i ispitivanja mogućnosti jedne urbane prakse da proizvede društvene i političke efekte kao i efekte subverzije unutar poznate, sterilne i ispražnjene svakodnevnice.

Nedim Mutevelić i Boriša Mraović


IZVORI
Erak, Zoran (1980) Tito i mladi, Beograd. Mladost.
Fuko, Mišel (1997) Nadzirati i kažnjavati – nastanak zatvora, Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića
Lowinger, Jake (2009) Economic reform and the ‘double movement’ in Yugoslavia: An analysis of labor unrest and ethno-nationalism in the1980s. Doctoral diss., John Hopkins University.
Musić, Goran (2013) Serbia’s working class in transition 1988–2013. Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung.
Nametak, Muhamed (2014) Uloga omladinskih radnih akcija u stvaranju socijalističkoga društva u Bosni i Hercegovini 1945. – 1952. godine, ČSP 3, 437-452
Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH”, broj 75/08
Ramet, Sabrina (2002) Balkan Babel – The disintegration of Yugoslavia from the death of Tito to the fall of Milošević. Boulder: Westview Press.
Vejzagić, Saša (2013) The importance of Youth Labour Actions in Socialist Yugoslavia (1948-1950) The case study of the Motorway „Brotherhood-Unity“, Master thesis, Central European University: Budapest

SLIKE
Slika 1 Radovi u “Marindvorskom dvorištu”., foto autor Haris Sahačić
Slika 2 Izgradnja pruge Brčko-Banovići, 1946, preuzeto sa http://www.google.com
Slika 3 Radna akcija u Jugoslaviji, lokacija i godina nepoznata, preuzeto sa http://www.google.com Slika 4 Radna akcija u Jugoslaviji, lokacija i godina nepoznata, preuzeto sa http://www.google.com Slika 5 Akcije Let’s do It – očistimo zemlju za 1 dan, 2014, preuzeto sa http://letsdoit.ba/
Slika 6 Radovi u “Parku Zmajeva”, 2012, foto autor mo.ba
Slika 7 Radovi u “Parku Zmajeva”, 2013, foto autor mo.ba
Slika 8 Radovi u “Parku Zmajeva”, 2014, foto autor mo.ba
Slika 9 Dvoršte Palate Marijin dvor iz zraka, 2014, foto autor Artur Krzykowiak
Slika 10 Radovi u “Marindvorskom dvorištu”, foto autor Haris Sahačić
Slika 11 Konačni izgled Marindvorske klupe, foto autor Sabina Hodović

FUSNOTE
1 Značaj djelovanja AFŽ-a još uvijek je slabo istražena tema, posebno kada se radi o ogranku ove organizacije u Bosni i Hercegovini. U tom smislu značajan je i napor Andreje Dugandžić i Adele Jusić na prikupljanju, digitalizaciji i arhiviranju originalnih istorijskih izvora kao i njihovo nastojanje da se revalorizira značaj ove organizacije kao i razlozi i uzroci gašenja organizacije te posljedice njenog nestajanja, posebno kad je u pitanju masovno organiziranje žena.

2 Nedavno se u Beogradu pojavila inicijativa da se „omladinske radne akcije“ tematiziraju kao objekat umjetničkog, odnosno dizajnerskog postupka u okviru konkursa za mlade dizajnere „Nova omladinska radna akcija”, više na: http://www.designed. rs/konkurs/nova_omladinska_radna_ akcija

3 Treba se ovdje prisjetiti i famoznih „dešavanja naroda“ za vrijeme „Birokratske revolucije“ koju je poveo i vodio bivši američki bankar (Slobodan Milošević); vidi npr. Ramet (2002); za analizu transformacije koja se desila unutar radničkog pokreta u Srbiji u ovom periodu vidi u: Musić (2013).

4 „Let’s Do It“ u Bosni i Hercegovini je dio svjetskog pokreta „Let’s do it World“ u kojem učestvuje 112 zemalja, a pokret do sada čini više od 11.000.000 volontera/ki. Projekat je u BIH započeo 2012 godine., a zvanični organizatori „Let’s Do It“ volonterskih akcija u BIH su Udruženje građana “Ruke” iz Sarajeva i Udruženje građana „Mozaik prijateljstva“ iz Banja Luke. Do sada je u volonterskim akcijama čišćenja ilegalnih deponija otpada i sadnje drveća učestvovalo 126 745 volontera/ ki, koji/e su očistili oko 11 500 tona otpada i zasadili 314 886 sadnica raznih vrsta drveća. Volonterske akcije „Let’s Do It – očistimo zemlju za 1 dan“ i „Let’s Do It – milion sadnica za 1 dan“ su do sada organizovane u 113 općina, sa namjerom da se akcije prošire na sve općine u Bosni i Hercegovini. (http://letsdoit.ba/ )

5 Udruženje za promociju društvene odgovornosti – Mo.ba započinje sa radom 2012. godine. Riječ “moba” u nazivu nije slučajno odabrana, obzirom da predstavlja stari običaj uzajamnog pomaganja u većim poslovima seoskih domaćinstava, najčešće poljodjelskim poslovima – žetva, berba, ili prilikom većih građevinskih zahvata kao što je npr. gradnja kuća. Uz ovaj naziv, udruženje dodaje i moto “Srce, ruke & lopata” Više na https://www.facebook. com/mobasarajevo/

6 Razgovor sa Lukom Kasitz, august 2015

7 Razgovor sa Lukom Kasitz, august 2015

8 Svi zainteresovani su pozvani da popune formular za učešće koji je sadržavao dva osnovna pitanja: “Da li koristite ovaj prostor i kako?”, te “Kako mislite da bi se ovaj prostor mogao koristiti u budućnosti?” Ovi su podaci iskorišteni kako bi se vodio i usmjeravao daljnji proces.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s