Privatni grad i prostori na prodaju

Istorija tranzicije Sarajeva sačinjena je dobrim dijelom i od privatizacije prostora i resursa koji su nekada bili društveno vlasništvo. Koliko je ova transformacija i pod međunarodnim uticajem pokazuje razvidno, sada već davni, jedan od najupečatljivijih slučajeva rasprodaje javnog u Sarajevu, a koji se ticao prodaje dijela bivše kasarne JNA „Maršal Tito”, poznatije kao „Maršalka”, vladi SAD-a.

godine, neposredno poslije rata, kompleks kasarne, koji je sadržavao jednu od najvažnijih srednjih vojnih škola na prostoru bivše Jugoslavije i bio prepoznatljiv simbola grada, dodijeljen je Sarajevskom Univerzitetu. Tokom rata je uništen veliki dio kompleksa, ali je većina preostalih zgrada, učionica, kabineta, kao i objekti konstruisani u periodu u kojem su snage UN-a kontrolisale veći dio kompleksa, mogla poslužiti novoj funkciji univerzitetskog kampusa.

Po svemu se činilo kako se radi o dobroj odluci. Funkcionalni kontinuitet u samoj organizaciji prostora i skup fakulteta sa pratećim sadržajima: kinima, galerijama, koncertnim salama i studentskim domom, mogao je ponuditi prostor, ne samo za one koji se obrazuju, već i za sve one kojima je potreban dodatni prostor za javni i društveni život.

Osim toga, ukoliko se slučaj razmotri unutar istorije urbanizacije i urbanizma Sarajeva, “Maršalka” je predstavljala idealan prostor za eventualni eksperiment urbane reciklaže, otvoren prema gradu i stanovništvu.

S druge strane, kada je godine 2000. objavljen internacionalni konkurs pod nazivom „Urbano planiranje distrikta Marijin Dvor”, u opisu je stajalo kako Maršalka predstavlja glavnu prepreku za urbani kontinuitet grada, što je značilo da u zamislima onih koji stoje iza ovakvog opisa nikakva šansa za budućnost niti potencijal ovog prostora, ne postoji. Priča je ostala na ideji, i bila je tek dobar trening onima koji se profesionalno bave ili nastoje baviti prostorom ili gradom. Godine 2005., odlukom Vijeća Ministara, dio Maršalke prodan je za izgradnju nove zgrade Američke ambasade. Odlukom su narušeni i zanemareni urbani kontinuitet grada, a i drastično su promjenjeni simbolički i sigurnosni status i okruženje ove zone.

Danas je Maršalka fragmentirana urbana zona sa nekoliko pomiješanih funkcija i režima vlasništva. Jedni pored drugih su tu: Univerzitetski kampus, Američka ambasada, napuštene i urušene zgrade prekrivene spontanim gradskim zelenilom, privatni hotel sa teniskim terenima i bazenom, parking, privatni skladišni prostori, poluregularna autobuska stanica, kao i jedna potpuno odjeljena i nedostupna zona podivljalog zelenila. Osim univerzitetskog života, Maršalka se vrlo malo koristi za druge društvene namjene. Koristi se najčešće kao kratica, jer predstavlja vezu između autobuske stanice i tramvajske linije.

Novac od prodaje ovog dijela Maršalke, 7 miliona KM, praktično je nestao. Novine su tada pisale kako će se taj isti novac biti iskorišten za unaprijeđenje i obnovu Kampusa, ali još uvijek nije jasno na koji je način je novac potrošen.

O još jednom interesantnom slučaju izvijestio je 5. Januara 2016. Portal Sarajevo Times, sa informacijom kako Federalni Zavod PIO planira da proda polusrušenu, šarenu zgradu Doma Penzionera na Stupu, za 13,5 miliona KM.

Zgrada nikada nije bila stavljena u funkciju, a prije rata nalazila se u posljednjoj fazi konstrukcije. Nakon rata, objekat se koristio za crtanje grafita, kao privremeno sklonište za beskućnike, narkofile, romske porodice, ali i za one koji se zanimaju za prostore na nekonvencionalan način. Iako polusrušen, privlači pažnju bojama, veličinom i formom i sigurno je prepoznatljiv znak zapadnog dijela grada.

O prodaji ovog objekta i zemljišta pisalo se i 2014. godine. Tada je Zijad Krnjić, direktor Zavoda, naveo kako bi se objekat vrlo brzo prodao, jer je lokacija odlična za izgradnju nekog novog objekta kojim bi se Sarajevo ponosilo. Tada je njegova vrijednost procijenjena na preko 20 miliona KM. Jedan od razloga zbog kojih već ranije nije prodan su nejasni imovinsko pravni odnosi, odnosno spor između Općine Ilidža i Federalnog Zavoda PIO. Od 2014 godine do danas, cijena objekta i zemljišta je smanjena za 7 miliona KM. Nije jasno prema kojem osnovu, kada je stanje objekta vrlo malo promijenjeno, dok je val gradnje u okruženju mogao značiti samo rast vrijednosti.

Iza sada reaktualizovane namjere da se objekat proda, sruši i zamjeni još jednim staklenim prodajnim centrom ili novom stambenom zgradom upitnog kvaliteta gradnje, urbanističke forme i arhitektonskog dizajna, treba vidjeti trend pretvaranja javnog vlasništva u privatno, vođenog spekulativnom, brzom i jeftinom poslijeratnom izgradnjom.

Krnjić je 2014. izjavio da će novac od prodaje upotrijebiti za konsolidaciju Federalnog Zavoda, bez navođenja da li bi to značilo povećanje plata uposlenika Zavoda, upošljavanje rodbine i prijatelja iz stranke, putovanje na Kubu da se uporedi njihov sistem ubiranja i dijeljenja penzija sa našim, ili nešto četvrto. Mnogi bi se vjerovatno složili sa idejom da je bolje da se proda i sruši nego da polusrušeno zjapi na margini postojećeg društvenog i političkog sistema. Ono što treba vidjeti iza ovog prevlađujućeg sentimenta je dominantni konsenzus o poželjnosti generalnog prelaza od privatnog vlasništva kuće, stana, (što generalno nije problem jer svi nešto posjedujemo kao naše), na privatno vlasništvo dijelova grada, gradskih kompleksa, javnih zelenih površina, što je korak ka konačnom učvršćivanju institucije „privatnog grada” kako je to sve jasnije vidljivo u nekim dijelovima svijeta.

U tom smislu ,treba vidjeti kako je budućnost velikog privatnog grada sve bliža. Grad je to nejednakog, ograničenog pristupa, u kojem se participacija zasniva na mogućnosti da se plate usluge i proizvodi koje pruža privatni grad. Svaka, pa i najbanalnija, rasprodaja ima početak i kraj. Tako će jednoga dana doći kraj i rasprodaji javnih prostora Sarajeva. Tada će nam biti jasno da je taj grad nekada pripadao svima nama i da to više nije tako. Možemo se samo nadati kako će daljnje ograničenje pristupa resursima, koji uključuju i prostore, biti pokretač na osnovu kojeg će se graditi nove utopije zajedničkog gradskog prostora i života.

Armina Pilav

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s