Grad i teritorij, korak po korak: prostorne sekvence, kolektivne igre i poslijeratno Sarajevo

“Tako počinje prostor, samo sa riječima, znakovima zapisanim na praznoj stranici.” Georges Perec, Vrste prostora i drugih figura, 1997.

Prije nego što su Situacionisti1 uveli praksu poznatu kao dérive, praksu kretanja ilustriranu ručno iscrtanim kartama ili ucrtanu na postojećim, obične šetnje bile su prvenstveno vezane za svakodnevne životne aktivnosti, kao što su odlazak na posao, na tržnicu, u pozorište, susret sa prijateljima itd.

Michael de Certeau (2002) u knjizi ‘Praksa svakodnevnog života’ piše o, kako ih on naziva, „običnim korisnicima grada”. Oni „žive ‘dole ispod’, ispod praga gdje počinje vidljivost. Oni hodaju––osnovni oblik iskustva grada; oni su hodači, Wandersmänner, čija tijela prate opsežnost i tankoću gradskog „teksta” koji ispisuju, nemoćni da ga pročitaju. Oni koriste prostore koji se ne mogu vidjeti”. Oni koji provode svoje vrijeme šetajući kroz grad, nisu nužno u stanju da primjete arhitektonske i urbanističke promjene. Oni su više okrenuti ka estetskom iskustvu grada. Opažaju lijepe ili ružne zgrade, lijepo uređene izloge ili privremena skrovišta za beskućnike.

Francesco Careri (2006), u knjizi “Walkscapes” piše da je hodanje po gradu , koji naziva ‘Zonzo grad’3, neophodno kako bismo upoznali naš grad i posmatrali njegove tranzicije iz kompaktnog u fragmentirani, sa izgrađenim i praznim dijelovima. Također predlaže ‘zonzo’ kao metodologiju koja može da tumači i transformira, za arhitekturu i urbanizam, problematične dijelove grada.

Sa svim svojim složenostima, zaboravljeni, nepristupačni i opasni prostori su predmet prostorne imaginacije. Kao takvi, često su generatori novih urbanih koncepata i strategija koje nisu rađene od strane profesionalaca – arhitekata, urbanista ili političara nego su stvorene reakcijama građana na ekstremne urbane situacije. Hodanje kroz gradove i prelazak preko teritorija u različitim vremenskim periodima daje nam mogućnost da direktno posmatramo promjene u našem životnom okruženju, doprinoseći “transformacijama urbanih činjenica u koncept grada.” (De Certeau 2002)

Hodanje kroz Sarajevo češće je spontano nego organizirano ili je kombinacija i jednog i drugog, a često biva pretvoreno u romantično i metafizičko iskustvo grada. Savremeno Sarajevo i njegove “tranzicije” čine elementi nastali ratnim razaranjima i poslijeratnim političkim konstrukcijama koje su jasno vidljive u gradskom prostoru. Sarajevo je puno urbanih fragmenata koji obuhvataju srušene zgrade, napuštene sportske objekate, zaboravljene prostore. Fragmentirana sjećanja, značenja, fragmenti arhitektonskih i urbanističkih elemenata poslijeratnog Sarajeva čine jedinstvenu materijalnu osnovu za promišljanje i ponovno otkrivanje savremenog gradskog prostora. U ovom radu tretiram namjerne, individualne ili kolektivne prakse hodanja po gradu i prelaska preko teritorija Sarajeva na različitim nivoima. Prakse hodanja razumijevam kao proces ponovnog pokazivanja poslijeratnog Sarajeva, aktivnost kreiranja zajedničkih gradskih prostora, kolektivno čitanje grada – s ciljem da se eksperimentira sa zajedničkim procesom projektovanja i zamišljanja budućih urbanističkih projekata, izazove kritičko razmišljanje i prostorne reakcije, i konačno, kao oblik putovanja kroz vrijeme i prostor s ciljem igranja sa gradom i sanjarenja o istom. Ove prakse se mogu smatrati i metod za “urbana iztraživanja s ciljem otkrivanja grada očima stranca/kinje, poput ‘flaneur’-a (Waltera) Benjamina, a istovremeno su zahtjev da se grad vrati u prostor otvoren za sve” (Stewart 2013).

SARAJEVO: POSLIJERATNI TERITORIJ I MATERIJALI GRADA 

Sarajevo posmatram kao materijalni diskurs, kao način razmišljanja (Ulmer 1994) neovisan o mediju kroz koji se konstruira, s ciljem eksperimentiranja sa istraživačkim disciplinama i širim ciljem pričanja „moje priče“ (‘mystory’) o Sarajevu. Umjesto uobičajene historijske periodizacije: Otomanski period (1435–1878), AustroUgarski period do 1914, Kraljevine između dva svjetska rata i period Socijalističke Jugoslavije, narativ koji razvijam prati vremenski okvir vezan za nedavne društveno-prostorne događaje: Olimpijadu (1984) i posljednji rat u Bosni i Hercegovini (1992-1996). Smatram da se ova 17 dva velika događaja presijecaju kroz vrijeme i društveno-prostorne odnose, i predstavljaju značajne epizode urbanih promjena koje počinju već osamdesetih godina. Kroz ovakve izvanredne događaje, velike urbane promjene postaju vidljive i otvorene za široko učešće građana i građanki.

Rat i Olimpijada radikalno su promijenili grad i još uvijek djeluju na urbanu formu i današnji izgled Sarajeva, ali i utiču na stvaranje imaginarnih predstava o gradu. Dževad Karahasan (2010:37) u knjizi ‘Sarajevo, dnevnik selidbe’, gledajući naselje Marijin Dvor objašnjava da “je jednim pogledom mogao obuhvatiti skromnu džamiju Magribija sa drvenim stubovima, kamenu crkvu svetog Josipa, staklene i čelične zgrade vlade”. Ovo je već dobro iskorišteni opis slike Sarajeva, koji danas više nije dovoljan da objasni njegovu urbanu kompleksnost. To je primijetio i Karahasan (2010:37), kada piše, “i onda je počeo rat, koji je sve to promijenio; rat koji je uveo “vojnu estetiku” za moj grad. Uopšte, i u estetskom pogledu, Turske, AustroUgarske, Jugoslovenske, Islamske, Katoličke i Komunističke zgrade nisu više mogle ostati jedna uz drugu”.

U identificiranju i analiziranju ovih događaja, iako ne smijemo zanemariti prošlost, u prvi plan moramo staviti ono što je novo i drugačije, a vezano je za sadašnjost naših gradova (Soja 1989). Historijske slojeve grada uzimam kao postojeću urbanističku osnovu, sa svojim prostornim odnosima iz prošlosti, oblicima i morfologijom, koji, kada nastupe gore pomenuti događaji, polako počinju biti nevidljivi, i kada se počinju stvarati i dolaziti do izražaja neki drugi materijali grada.

Sarajevo se gotovo uvijek opisuje kroz gore pomenutu historijsku periodizaciju popraćenu sa odgovarajućim slikama. U turističkom vodiču koji je štampan za vrijeme Olimpijade (1984) piše kako je na kratkoj udaljenosti, između dvije susjedne ulice moguće iskusiti atmosfera Istanbula, a nakon nekoliko koraka dalje atmosferu Beča ili od bilo kojeg drugog evropskog grada.
Za vrijeme socijalističkog perioda, gradovi, fabrike, auta, namještaj i zgrade su građene na osnovu dizajnerskih, arhitektonskih i urbanističkih projekata, i arhitekti/ce i urbanisti/ce su imali precizno određene društvene i političke uloge. Svi projekti kao i objekti su izrađivani u odnosu na prihvaćene društvene reference i simbole. Godine 1991., postojeće reference su se srušile, i naši gradovi, i nakon njih naši urbani narativi, počeli su da se miješaju i rastvaraju.

U klubu Pussy Galore, intervjuirala sam mladog sarajevskog pjesnika Srđana Mršića koji živi na Dobrinji, na Trgu Williama Shakespeara. Povod našeg razgovora je bila njegova nova, još uvijekneobjavljena zbirka pjesama, u kojoj se on uglavnom bavi Sarajevom danas – arhitekturom, politikom, gradom i poslijeratnim društvenim odnosima. Iz njegove zbirke izdvojila sam samo neke dijelove pjesama i napravila kompilaciju stihova.

Kriza4

A mozak mi po svom izboru servira različite neodređene fragmente, razbacuje nejasne fotografije po marginama memorije, nepovezane događaje koji se možda nisu nikad ni desili (bar ne meni), i režira svoj jedinstveni, psihodelični, dugometražni igrani film, sklopljen i montiran direktno iz kontejnera u kojima se skladišti, a potom taloži zaborav.5

Organizam grada6

Ovog tužnog rašivenog grada7

Raskvašena betonska instalacija, armirani nesklad entitetske granice, eho-akustična pustoš na Trgu Williama Shakespeara8

arhitektonska čudovišta i vjerska staništa vrište dobrodošlicu novom danu zabijena u utrobu neba9

Sarajevo danas je obilježeno izazovnom mješavinom prostornih elemenata i novih znakova koja je posljedica „nedovršene” prostorne i političke tranzicije. Jako je puno ovih neobičnih znakova. Najviši neboder na Balkanu izgrađen 2008. u blizini željezničke stanice, u snažnom kontrastu stoji između dvospratnih i trospratnih privatnih kuća, falusnog oblika, kao najviša osmatračnica i bog za orijentaciju u gradu, simbol moći i kapitalizma. Američka Ambasada u centru grada izgrađena je na prostoru koji je nekada pripadao kasarni Maršal Tito, a koja je 1996. promijenila funkciju u Univerzitetski kampus. Debeli zidovi, stražari i sofisticirani nadzorni sistem – znaci kojima je snaga Američkih država obično predstavljena, stoje pored uspavanih studenata univerzitetskog kampusa i statue Tita koji sve autoritativno posmatra: Amerikance, studente i nas. Novi, neoliberalni prostorni oblici, zatvoreni, privatno-javni trgovi i ulice u šoping centrima popularna mjesta za društvena okupljanja, miješaju se u prizorima sa „olimpijskim duhovima”, kakvi su npr. maskota Vučka, znak Olimpijade na gradskim ulicama, napola rekonstruriani Olimpijski muzej, i uništena sportska infrastruktura na Igmanu i Trebeviću.

SARAJEVO KORAK PO KORAK-WALKSCAPES

Šta danas znači hodati u i oko bilo kojeg grada? Možemo li zamisliti hodanje kao demonstraciju individualnog ili kolektivnog vlasništva nad gradskim ulicama, trgovima, urbanim prazninama, samim gradom?

Hodanje je tjelesni čin koji nas poziva da isusimo kako su zemlja, grad i njegova naselja, oblik pisanja, geografija za koju smo zaboravili da smo mi sami njeni autori. Na taj način mi formiramo prostor, prema gore i dole, lijevo i desno, ispred i iza, daleko i blizu (Perec 1997). Hodati kroz grad, korak po korak, predstavlja čin ponovnog prisvajanja i vizionarske izgradnje grada, čin koji stvara i imenuje nove mentalne prostore ili urbane elemente. Gilles A.

Tiberghien opisuje Walkscapes kao koncept koji “omogućuje da se efikasno sagleda moć otkrivanja dinamike koja mobilizira cijelo tijelo – individualno, ali i društveno – da transformiše otkrića onih koji su naučili gledati i učiniti vidljivim” (Careri, 2006). Kao takav, kako piše Tiberghien, ovaj process “ima realne političke implikacije – u pravom smislu te riječi – način pozicioniranja umjetnosti, urbanizma i društvenog projekta na jednake i dovoljno udaljene, jedne od drugih, da naglase efikasno one praznine u gradu koje su tako neophodne za dobar život”. To znači da su novi prostori producirani i reproducirani – zgrade, privremene konstrukcije i urbane praznine – i mi svi doprinosimo tom procesu gradnjom, nemarnošću ili hodanjem.

Postoji narativ, koji se često reproducira, da je „pravo” Sarajevo od Baščaršije do Marijin Dvora, gdje Austro-Ugarski arhitektonski stil završava, a gdje počinje socijalističko, modernističko Sarajevo. Tako, socijalistička naselja, kao što su Alipašino ili Hrasno, na prvi pogled djeluju prazno; i iako uopšte nisu prazna, jaka slika praznine dominira ovim naseljima. To se najbolje vidi i u izjavi koja je tako uobičajena za Sarajevo, “ideš u grad”, kao da su druga naselja u odnosu na ova „centralna”, ograničena i kao da ne pripadaju gradu. I zaista, u toku dana pa sve do ponoći, ulice u centru Sarajeva od Ferhadije do Baščaršije u starom dijelu pune su šetača koji hodaju, kupuju, idu na ćevape, pitu ili na kafu, ples i razgovor. Međutim, danas je upravo Marijin Dvor mjesto gdje se počinje mijenjati uobičajeni narativ da je Sarajevo grad sa tri tačno definirana arhitektonska razdoblja i grada: otomanski, Austro-ugarski i socijalistički. Na Marijin dvor sve više prodiru drugi, savremeni oblici gradnje i životne svakodnevnice.

Sarajevo korak po korak je narativ sačinjen od urbanih iskustava prikupljenih tokom tri individualne i kolektivne šetnje na teritoriji Sarajeva. Svaka šetnja je kreirana polazeći od jedne ili više postojećih slika o gradu koje su pomogle u stvaranje scenarija za istraživanje grada korak po korak i konstrukciju walkscapes-a za Sarajevo. Cilj svake od šetnji je da se nasuprot šematiziranom, mitologizirajućem narativu ispita višestrukost mogućih narativa koji prikazuju stvarnu prostornu dinamiku Sarajeva. Kroz šetnje se grad ispituje istovremeno i kao prostor urbane imaginacije.

WALKSCAPE 1: DALL’ ALBA AD TRAMONTO/OD ZORE DO ZALASKA SUNCA-ŠETNJA OD BIJELE TABIJE DO ILIDŽE 07/02/2007

Zanimanje za grad i želja da istražim različite dijelove Sarajeva, doveli su me u februaru 2007. godine do duge, desetosatne šetnje kroz grad, od istoka do zapada, od Bijele Tabije do Ilidže. Hodala sam sa italijanskim umjetnikom Giorgiom Andreotta Calò-om, a šetnja me je promijenila kao građanku, ali i kao mladu arhitekticu sa tek završenim fakultetom.

U februaru 2006., Calò je izveo umjetničku intervenciju u javnom prostoru Sarajeva, Dal Tramonto All’Alba/Od Zalaska sunca do zore (Slika 1). Napravio je svijetleću instalaciju koristeći poslijeratne arhitektonske materijale – zgradu uništenog parlamenta (Slika 2.), vladinu zgradu za vrijeme socijalističke Jugoslavije i onu današnju, u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Intervenirao je na zgradi Parlamenta tako što je osvijetlio jedan sprat zgrade, kreirajući sliku zalaska sunca. Ova skulpturalna svjetlosna instalacija nastala je kao rezultat njegovih urbanih istraživanja Sarajeva korak po korak i fotografiranja grada u različito doba dana. Primjetio je kako zalazak Sunca osvjetljava jedan od spratova uništene zgrade parlamenta, jer zgrada ima istočno-zapadnu orijentaciju, te se čini kao da se zgrada nalazi na putanji kretanja Sunca od istoka ka zapadu kao što je prikazano na skici (Slika 4.). Svjetlosna instalacija je postavljena u vrijeme kada su poljoprivredni radnici već nekoliko mjeseci protestovali na trgu ispred Parlamenta.

Naša je šetnja započela na tvrđavi Bijela Tabija (Slika 5.) u 7:00h. Hodali smo kroz gornji dio naselja Vratnik (Slika 6.), zatim prema Podhrastovima i Bjelavama (Slika 7.). Bjelave su poznate po studentskim domovima koji su smješteni između privatnih kuća i kolektivnih stambenih zgrada, gdje studentska svakodnevnica ima neobičnu dinamiku, život između kuće i hotela. Sa Bjelava smo se spustili prema bolničkom kompleksu Koševo koji je otvoren za prolaz građanima i građankama (Slika 8.). Zatim smo prošli kroz javnu pijacu “Ciglane” koja sa dvije strane graniči sa javnim grobljima i jednim je dijelom smještena ispod nedovršene ceste koja vodi u zatvoreni i nedovršeni tunel (Slika 9.). Nakon pijace smo se kosim liftom odvezli na vrh naselja Ciglane, koje je izgrađeno na padinama (Slika 10.). Vožnja liftom pruža nevjerovatan pogled na pijacu, groblja, Arhitektonski fakultet, bolnički kompleks Koševo, te obližnja naselja.
Na vrhu Ciglana je poznato Romsko naselje Gorica, sa kojeg se vide socijalistička naselja, željeznička i autobuska stanica i prijeratna industrijska zona. Pored standardnih, individualnih stambenih kuća, stanovnici/ce naselja su izgradili i privremene barake za druženje i susrete (Slika 11.). Tokom našega boravka na Gorici jedan od stanovnika je kroz smijeh izjavio da nema sreće u kućama koje su napravile međunarodne organizacije, te da su im draže stare kuće. Svuda je izgled romskih naselja vrlo sličan, ali Gorica je naselje koje je od svog nastanka uvijek imalo i spontane i planirane arhitektonske elemente.

Sa Gorice smo šetali prema Marijin Dvoru (Slika 12.), a odatle prema glavnoj autobuskoj stanici, prošli pored bivše kasarne Maršal Tito (Slika 13.). Došli smo do nekadašnjeg kompleksa željezničke radionice ‘Vaso Miskin Crni’ izgrađene u XIX stoljeću (Slika 14.), a nakon toga do bulevara Zmaja od Bosne na Dolac Malti (Slika 15.). Nastavili smo šetnju kroz grad, uz rijeku Miljacku, prošli kroz naselja Grbavica, Hrasno (Slika 16.). U Hrasnom smo našli otvoreno boćalište i pumpu za snadbijevanje vodom iz perioda rata (Slika 17. i 18.). Ovakve pumpe su bile instalirane u toku rata u mnogim naseljima i korištene su za pumpanje podzemne vode.

Danas ih još uvijek možemo vidjeti u nekim dijelovima grada i mogu se posmatrati kao neka vrsta spomenika za preživljavanje u ratu. Otišli smo na Čengić Vilu, Otoku, Alipašino i Stup, i na kraju stigli na Ilidžu između 17:00 i 18:00 sati (Slika 19.-38.).

Pojavilo se nekoliko ideja i opažanja. Jedna je kako Sarajevo čini nekoliko urbanih otoka, svaki sa svojim sopstvenim skupom zajedničkih i posebnih karakteristika. Sva naselja čine pored postojećih stambenih i javnih zgrada, novi šoping centri, ali i uništene i nekorištene zgrade i objekti, koji predstavljaju prostorne praznine, te izgledaju kao da čekaju da opet zauzmu svoje mjesto u prostornoj slici sarjevskih naselja. Razmišljajući o našoj šetnji kroz grada, Giorgio je napisao: “Hodali smo od zore do zalaska Sunca. Pratili smo kretanje Sunca koje je osvjetljavalo prolaznost vremena grada. Kretanje Sunca je na neki način mjerilo promjene koje su se dešavale u gradu brzinom ljudskog koraka, i u tom momentu grad se polako mijenjao. Rekao bih da je moj rad o Sarajevu dobio smisao baš taj dan. Jednostavno hodajući.”

WALKSCAPE 2: ŠETNJA OD SARAJEVA DO TREBEVIĆA- TREBEVIĆ-PLANINA U GRADU

Trebević je dio prirodnog lanca Trebević-Jahorina, najbliža je planina, ali i dio grada Sarajeva jer su na najnižim padinama smještene individualne stambene kuće. Planina je stanište šuma, planinskog cvijeća, ljekovitog bilja, gljiva, i prirodnih izvora vode. Najviši vrh se nalazi na 1629 m, dok je Sarajevo smješteno na 500m nadmorske visine.

Za Trebević je vezan niz romantičnih predstava koje se često koriste i danas. Govori se kako je uvijek bio omiljena destinacija za sport, ekskurzije i izlete. Sa različitih strana se autom može doći do centra planine i prosječna udaljenost od grada je 10 km. Godine 1992., na početku rata u Bosni i Hercegovini, žičara koja je počela sa radom 1959 .godine i za 12 minuta stizala na Trebević, je prestala sa radom. Rušenje žičare je stvorilo urbanu prazninu, uklanjajući nešto što je za građane/ke bio doživljaj i nezaboravno putovanje (Slika 1. i 2.).
Godine 1992. Trebević je promijenio svoju ulogu i značenje za stanovništvo Sarajeva. U toku opsade Sarajeva planina je poslužila kao artiljerijski položaj odakle je Sarajevo kontinuirano bombardovano. Ovo je bilo mjesto sa kojega je Radovan Karadžić pozdravljao svoje domaće i strane goste, i častio ih pokojim počasnim metkom ili salvom granata i mjesto sa kojeg je on, što je najčudnija historijska igra, u djelo preveo svoju pjesmu “Sarajevo” objavljenu 1971. godine, koja govori o uništenju grada.

Kraja rata, Trebević je dočekao gotovo potpuno prekriven minama, posebno padine prema gradu. Deminiranje je završeno 2008 godine, kada je, kako je pisalo u dnevnim novinama ‘planina Trebević vraćena građanima’. Danas je Trebević administrativno podijeljen između dva BiH entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, između Sarajeva i istočnog Sarajeva (Slika 3.).

U 2015 godini postojeći narativi o Trebeviću su nepovezani, te je i prostorno i društveno vrlo složena teritorija. Ilustracije se mogu pronaći u različitim sarajevskim novinama, u naslovima i tekstovima: “Izletište između realnosti i sna” (Oslobođenje, dnevna novina, 2008.), “Sarajlije vratiti olimpijskoj ljepotici” (Oslobođenje, dnevna novina, 2008.), “Povratak jednog od sarajevskih simbola – Trebevićka žičara” (Slobodna Bosna, sedmični magazin, 2011.), i mnogi drugi. Tekstovi pišu i priču o Trebeviću iz prošlosti, o sjećanjima na planinu i žičaru, ali se bave i određenim događajima ili budućim projektima. Planina je prilično zapostavljena od strane gradske administracije, a sastoji se od zamišljenih i stvarnih elemenata, od individualnih memorija, olimpijske i ratne prošlosti, uništene infrastrukture i poslijeratnih privremenih prostornih aktivnosti upotrebe planine i uništenih objekata. Ipak, ostaci olimpijske infrastrukture i drugih objekata na Trebeviću dio su njegove sadašnjosti i koriste se kao mjesta alternativne umjetnosti i ekstremnih sportova (Dani, sedmični magazin 2008), ali i kao scenografija filmova i političkih kampanja (Slika 4.).

ŠETNJA DO VIDIKOVCA NA TREBEVIĆU 13/05/2012 i 23/06/2012

Vidikovac je bilo ime restorana na Trebeviću i zadnja stanica žičare koje je vozila turiste i Sarajlije i Sarajke iz starog dijela grada na planinu Trebević (Slika 5. i 6.). Tokom posljednjeg rata, kompletna infrastruktura žičare je uništena. Zgrada polazne stanice na Bistriku sa kvadratnim otvorom iz kojega su nekada izlazile kabine, budi jake emocije, kao i želju za usponom (Slika 7.).

Šetnja do Vidikovca je koncipirana prema nizu postojećih slika vezanih za žičaru: slikom uništene stanice (Slika 8.), realnom slikom urbane praznine između grada i planine, vidljive i iz grada i sa Vidikovca (Slika 2.), slikom Radovana Karadžića na kojoj jednu od kabina koristi kao svoju ratnu kancelariju (Slika 9.), prijedlogom za novu razglednicu Sarajeva (Slika 10.) i turističkom kartom grada Sarajeva koja još uvijek ima ucrtanu grafičku oznaku žičare (Slika 11.). Godine 2007., čuvar zgrade žičare na Bistriku rekao mi je kako vrlo često dolaze turisti na donju stanicu sa namjerom da se voze na Trebević, i tek tu u stvari saznaju da žičara više ne postoji. Na ovom primjeru se može jasno sagledati kako se prošlost i budućnost preklapaju stvarajući fenomen imaginarnog korištenja grada.

Inspirirana ovom anegdotom odlučila sam da uradim kolektivnu šetnju do Vidikovca, hodajući u blizini zračne linije kuda je prolazila žičara kao što je prikazano na radnoj karti šetnje (Slika 12.). Ova šetnja je bila zamišljena kao “obilazak mjesta memorije, (…) razvijena u psihogeografskom smislu s ciljem da se obnove, a ne slave, pejzaži memorije i kulture” (Ulmer 1989:199). i trebala nam je dozvola GRAS-a za posjetu donje stanice žičare koja inače nije otvorena za posjete.

Petnaest osoba koje su učestovale u šetnji biće tako prve koje su nakon rata koristili stepenište koje je nekada vodilo iz staroga grada u dvorište žičare i ulaz u donju stanicu (Slika 16.). Cilj šetnje je bio da kolektivno posmatramo promjene na ovoj teritoriji u zadnjih dvadeset godina, kao i da se sami, korak po korak, ponovno upoznamo sa poslijeratnom teritorijom koja je bila nepristupačna sve do 2008. godine. Imali smo 6 stajanja na putu do Vidikovca i pri povratku u grad opisanih u planu šetnje i prikazanih fotografijama iz prošlosti i sadašnjosti u novini napravljenoj za sve koji su šetali (Slika 13. i 15.). Novina je sadržavala i utopijsku rečenicu “Kao da Trebevićka žičara nikada nije stala”.

Pri povratku smo obišli Sarajevsku zvjezdarnicu na Čolinoj Kapi na Trebeviću. Na dolasku sam izvela performans i napisala na zidu uništene zgrade poruku “Zvijezde su pale” inspirirana istoimenom pričom Azre Nuhefendić (Slika 30.). Nakon toga nam je Muhamed Muminović, jedan od graditelja zvjezdarnice i osnivača astronomskog društva ispričao priču o zgradi i promjenama koje su se desile u zadnjih trideset godina, kao i o osnivanju i radu udruženja nakon rata. Zvjezdarnica je prije rata bila vrlo aktivna istraživačka institucija na polju astronomije i fizike. Postojanje zvjezdarnice koje datira još sa početka sedamdesetih je uglavnom bilo moguće zahvaljujući samostalnoj inicijativi građana/ki koji su imali jaku volju da naprave prostor iz kojega bi mogli proučavati nebo iznad Sarajeva i gledati zvijezde. Uništena je 1992. godine, sva njena oprema je spaljena i odnešena, uključujući i knjige iz biblioteke, teleskope, i staklene foto ploče koje su prikazivale atlas sarajevskog neba.

U intervju “Kroz mine do zvijezda” Muminović je izjavio: “prije smo u nazivu imali Univerzitetsko društvo, ali sada se nismo željeli vezati ni za kakvu politiku niti za bilo koji teritorij, tako da smo se jednostavno nazvali Astronomsko društvo Orion” (Start, sedmični magazin, 2008:60). Odluka koju je Astronomsko društvo uzelo u promjeni imena je zanimljiv stav u odnosu na Trebević, Sarajevo, i 31 političke institucije koje uopšte nisu zainteresirane za rekonstrukciju zgrade zvjezdarnice. Muminović takođe izjavljuje: “U ovom trenutku Bosna i Hercegovina je tamna mrlja u jugoistočnoj Evropi bez ijednog ozbiljnijeg astronomskog instrumenta. Astronomska istraživanja ne obavljaju se samo radi neke direktne dnevne i slične svrhe ili provjere pojedinih fizikalnih i filozofskih pogleda. Naša slika svijeta duboko je zavisna od našeg razumijevanja svemirskih zbivanja” (Start, sedmični magazin, 2008: 61). Nakon razgovora muzičar Arnaud Fromont iz Marseja je svirao klarinet dok su šetači i šetačice razgledali ruševine zvjezdarnice (Slika 32.) Drugu sam, ovakvu šetnju izvela 23.06.2012., sa prijateljima iz New York-a koji su došli u Sarajevo na dvije sedmice kako bi sa bosanskim umjetnicima/ama i piscima radili na knjizi “Savršeni stranci – katalog običnih ikona”12 Na putu do Vidikovca hodali smo istom stazom kao i šetači u maju 2012. A na povratku smo šetali i po ruševinama staze za bob i sanke. Interesantno je bilo primjetiti promjene. Na primjer, u odnosu na prvu šetnju, preostale dvije kabine su iz zgrade žičare izmještene na Remizu, gdje se nalazi sjedište GRAS-a. U toku naše šetnje sreli smo i druge šetače na stazi za bob i sanke (Slika 37.) i posjetioce planine koji su imali piknik na livadi ispred staze (Slika 41.). Hodanje po stazi predstavlja nevjerovatno iskustvo prostora, i teško je zamisliti da se u ratu koristila kao artiljerijski položaj, o čemu svjedoče rupe u betonskoj konstrukciji. Danas su gotovo sve te rupe dio grafita na stazi koji su iscrtani tako da integriraju ove vidljive prostorne ostatke rata.

U 2008. godini, uprava grada Sarajeva je započela aktivnosti oko rekonstrukcije žičare. Ovaj projekat je vrlo često prezentiran i u lokalnim medijima, a veliki broj političara se o njemu očitovao. Iako nikada nije bila ekonomski rentabilna, pokrivajući 40% svojih troškova održavanja, danas je predmet neodrživih idejnih projekata koji predviđaju prijevoz za 1000 putnika na sat umjesto nekadašnjih 400. Grad Sarajevo je planiralo da se žičara stavi u pogon do 2013. godine. Do danas se ništa nije promijenilo i zvanični narativi o Trebeviću su daleko od stvarnoga stanja. Zgrada žičare na Bistriku je zatvorena za posjete. Stanica žičare i restoran na Vidikovcu su još uvijek srušeni i prekriveni divljom vegetacijom. Sjedišta kabina se koriste kao klupe za sjedenje ispred zgrade žičare (Slika 34.).

Kolektivne šetnje do Vidikovca se zbog toga mogu posmatrati kao urbanistički projekat, ali i kao način da se prezentira kompleksan narativ prostornih odnosa Trebevića i Sarajeva turistima, građanima i građankama i svima ostalima. Osim toga, prostorni materijali i znakovi koje se mogu pronaći na planini, mogu se iskoristiti za stvaranje alternativnih narativa o samom Trebeviću, kao što je slučaj različitih aktivnosti na stazi za bob i sanke (Slika 42.). Na taj način bi se stvorile neke nove slike u javnom, društvenom i političkom prostoru, kao i slike za planiranje grada.

WALKSCAPE 3: GRADOLOGIJA PROGRAM- KOLEKTIVNA ŠETNJA GRADOM 02/O3/2014

U februaru 2014. godine organizirala sam šetnju zajedno sa timom okupljenim oko programa Gradologija.13 U procesu planiranja šetnje napravili smo pozivnicu na šetnju koju smo postavili na Facebook stranicu Gradologija14 programa i poslali elektronskom poštom.

Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA i LIFT prostorne inicijative vas pozivaju na aktivno učešće u programu GRADOLOGIJA kroz: Kolektivnu šetnju gradom 2. Marta 2014 sa početkom u 11:00h. Polazna tačka šetnje je u unutrašnjem dvorištu zgrade Marijin Dvor – koji se još naziva i Marijin park, ulaz je u Dolinoj 5. Prijedlog šetnje će vam predstaviti Armina Pilav, arhitektica i urbanistica Kolektivna šetnja je dio programa Gradologije koji se bavi ispitivanjem značenja javnog, zajedničkog prostora i njihovog odnosa u gradu Sarajevu. Broj učesnika/ca za šetnju nije ograničen, ali je poželjna prijava. Za učesnike/ce obezbjeđeni su hrana i piće, kao i potrebni radni materijali.
Kolektivna šetnja gradom kao zajednički proces urbane analize
“Sarajevo je grad za pješaka(/kinju). U mnogo čemu je neodoljivo zanimljiv i radost oku. Pravo je zadovoljstvo sretati Sarajlije (i Sarajke)” William Tribe, Šetajući Sarajevom, 1983.

Cilj predložene kolektivne šetnje je zajedničko ponovno otkrivanje grada korak po korak. Šetnja je zamišljena kao vid putovanja kroz vrijeme i prostor tokom koje svako/a od nas stvara svoj zamišljeni grad koji ćemo oslikati skicama, foto aparatom, zabilježiti video kamerom, opisati pričom ili pjesmom. Šetnja ima unaprijed određen početak i kraj u stvarnom prostoru grada Sarajeva, dok će njihovo spajanje, ulicama, stepenicama, parkingom ili parkovima zavisiti od grupe građana i građanki koji/e će učestvovati u šetnji. Na ovaj način takođe propitujemo sami sebe, naša sjećanja, dobra ili loša, predrasude o drugima, kao i želje koje su vezane za gradski prostor, koji često i ne poznajemo dovoljno da bismo primijetili da se mijenja i da to više nije prostor koji smo poznavali ili o kojem znamo neku urbanu priču.

Trajanje šetnje je od dva do pet sati. Izmedju 13-14h je predviđena pauza za ručak. Preporučujemo vam da obučete udobnu obuću.
Radionica i šetnja su otvorene za sve. Molimo vas da popunite formular za učešće.

Na šetnju je došlo oko dvadeset šetača. Na kraju šetnje napravili smo mapu hodanja koristeći digitalnu kartu Gradologija programa (Slika 1.) i još jedan Walkscape Sarajeva. 13 2013. godine, u Sarajevu, Udruženje za kulturu i umjetnost Crvena i organizacija Lift prostorne inicijative, počinju rad na programu Gradologija. koji takođe koristi gradske šetnje kao jednu od radnih metoda, a i kao mjesto za susrete građana i građanki. Šetnje se poduzimaju sa ciljem simboličnog rekonstruiranja postojećih gradskih prostora i predstava o ovim prostorima. Gradologija predlaže namjerne, inkluzivne šetnje, okvirno planirane ali i otvorene za prijedloge. 14 Facebook stanica Gradologije www. facebook.com/gradologija.ba

Šetnju smo počeli iz unutrašnjeg dvorišta zgrade Marijin Dvor (Slika 2.), koja je izgrađena u periodu između 1885. i 1889. Iz Marindovorskog smo otišli na bulevar Zmaja od Bosne i hodali prema bivšoj kasarni Maršal Tito, koja nosi mnoga sjećanja i koja je bila predmet urbanih promjena vezanih za namjenu kompletnog prostora, arhitektonskih oblika i vlasništva. Godine 1996., kasarna je promijenila funkciju iz vojnog u obrazovni kompleks-Univerzitetski kampus (Slika 3.-18.), od kojeg je jedan dio 2005. godine prodat SAD-u, na osnovu odluke Vijeća Ministara da proda dio univerzitetskog prostora. Zona kampusa izgleda i korištena je kao prostor kroz koji se samo prolazi.
Nekoliko zgrada koriste različiti Fakulteti Univerziteta u Sarajevu. Zgrade kasarne koje graniče sa naseljem Pofalići su još uvijek srušene i obrasle divljom vegetacijom (Slika 9., 10., 11. i 14.). Unutar kampusa se nalaze privatni hotel, bazen i zatvoreno fudbalsko igralište (Slika 12. i 16.). Iz kampusa smo šetali prema autobuskoj i željezničkoj stanici (Slika 19.). Posjetili smo glavni hol sarajevske željezničke stanice (Slika 20.) gdje nam je arhitekta Zoran Doršner ispričao historiju zgrade i jedno njegovo novogodišnje iskustvo iz 1969. godine vezano za samu zgradu.

Nakon željezničke stanice otišli smo prema naselju Gorica, koje graniči sa naseljem Ciglane, gdje smo uzeli javni kosi lift do donjeg dijela naselja gdje smo imali pauzu i ručak. Nakon pauze smo nastavili šetnju kroz park na Koševu prema naseljima Višnjik, Bjelave, Podhrastovi i Mihrivode. Šetnja je završena dolaskom na Baščaršiju. Nekoliko dana nakon šetnje neki od šetača su poslali/e svoje fotografije i utiske sa šetnje, opisali svoja iskustva i dali određene prijedloge za buduće šetnje i korištenje pojedinih gradskih prostora.
Utisci sa šetnje, Selma Dokara, studentica arhitekture
Kao studentici arhitekture mi se jako svidio koncept ponovnog upoznavanja grada, gledajući ga kroz jedan urbanistički objektiv zajedno sa komentarima iskusnijih osoba iz struke. Iako rođena u Sarajevu na nekim mjestima nikada nisam bila (od Avazovog tornja pa sve do Podhrastova mogu slobodno reći da sam ušla u novi “grad”, koji do tada nisam obišla).

Svidio mi se koncept šetnje u kojoj se nekako slobodno i komforno dođe do interakcije, pa čak i diskusije o korisnosti prostora kao cjeline, gdje se ujedinjuju različita mišljenja koja bi mogla služiti kao ideja vodilja za neki projekat u budućnosti.

Ali da se vratim na polaznu tačku – toliko puta sam prošla kraj onih željeznih vrata sa druge strane zgrade Marijin Dvora i poželjela ući, ali su ona najčešće bila zaključana tako da mi se u neku ruku ispunila želja. Hvala timu Gradologija na tome!

Vizure grada su sjajne, jako mi se svidjelo što smo iz skoro ptičije perspektive imali priliku posjetiti grad i zapravo sagledati sav taj gradski (ne)red, i sa takve tačke gledišta uočiti potencijal koji ovaj grad nudi. Na primjer, tek sam primijetila kako je plato na Ciglanama zapravo prazan i neiskorišten.
Prijedlozi: Bilo bi sjajno kada bi na jednom takvom neiskorištenom prostoru, dali neko svoje rješenje, bilo da se prijavljeni bave arhitekturom ili ne, mislim da svako ima mišljenje po tom pitanju i da ga može skicirati kako-tako. A za sljedeću destinaciju, već se i predlagalo na rastanku – obilazak bob staze, te prijedlozi na koji način bi se taj dio grada mogao ponovo animirati. I takođe obilazak spomen obilježja na Vracama.

Nakon šetnje: prostorne sekvence – kolektivne igre za budućnost – grad iz snova
“Mislim da nemam ništa posebno, ili prostorno, da dodam, kada se radi o mom (gradu), mojoj zemlji.” Georges Perec, Vrste prostora i drugi oblici, 1997.
Zvuci naših koraka, smijeha, auta, zvuk tramvaja, razgovora prolaznika, vrištanje, zvuk gradilišta, rušenja, tišina, opet zvuci naših koraka. Namjerno ili spontano hodanje kroz različite dijelove Sarajeva, a ne samo od Baščaršije do Marijin Dvora, pruža nam mogućnost da vratimo nama građanima/kama naš grad i njegove prostore, redefinirane kroz kolektivne aktivnosti radije nego individualne. Hodanje, sjećanje i slušanje zvukova grada podsjeća nas da su naši gradovi fizički krhki, lako oštetivi pod uticajem nas samih, arhitektonskih, urbanističkih projekata i vremena. U toku kreiranja staza i pejzaža hodanja mi redimenzioniramo naš grad od većeg ka manjem i obrnuto, igrajući se između objekata, na otvorenim prostorima, putujući kroz vrijeme i sjećanja, stvarajući nove prostore i drugačiji grad. Ubrzo nakon rata, prijeratna građanka je došla da posjeti Sarajevo nakon rata, i za svoj utisak o promjeni veličine grada napisala je: “Grad je bio mali, lako prohodan; u razmjeri ljudskog tijela […], nekadašnji glavni grad nesigurnosti je disao lakše, još uvijek nesiguran za bilo šta konkretno” (Wagner 1997:9). Ako pažljivije pogledamo fotografije šetnji, lako možemo primjetiti redimenzioniranje grada, puno urbanih praznina, nedostupnost, nekada i opasnost oko i unutar srušenih zgrada. Ovo su prostorne sekvence ruševina koje bude naše tijelo i um da počne zamišljati kako su ovi prostori izgledali prije rata, kako ih ponovo vratiti na korištenje nakon rata, šta bi mogla da bude njihova budućnost i šta slijedi: totalno rušenje, rekonstrukcija ili zanemarivanje istih. Svaka arhitektonska i urbana praznina ima potencijal da postane kreativna i produktivna praznina.

Profesor Nedžad Kurto (1993: 77) u tekstu ‘Parlament Sarajeva – skice grada u ratu’ opisao je srušeno Sarajevo kao otvoreni grad, kao prostor gdje je “obimno i brzo uništenje rezidencijalnih naselja (Vratnik, Bistrik…) otvorilo pogled u konstrukcije, života, grada, komšijskih odnosa”, u kojem je pogled na život prethodno zatvoren unutar diskretne intimnosti postao potpuno otvoren. Neko bi mogao reći da smo u toku rata bili prisiljeni da živimo otvoreni i kolektivni život u potpunom smislu te riječi, u malim i mračnim prostorima podruma, dok su naše kuće postale prostori ‘nepripadanja’ i dostupni svima. Ako danas analiziramo naš svakodnevni život, objekte u kojima živimo i komšijske odnose, mogli bismo lako uvidjeti da mi građani i građanke nemamo ništa prostorno i posebno da dodamo i uradimo za naš grad dok naš grad mijenjaju „oni”. Ovo nevidljivo tijelo „njih” 39 takođe redimenzionira naš grad, stvarajući sekvence prostora koje postaju privatno vlasništvo, pretvarajući naše potencijalne kreativne i produktivne praznine u konkretne objekte sa svijetlećim i staklenim fasadama, istovremeno brišući naše buduće pejzaže otvorenih prostora, snova, drušvenih okupljanja i igranja sa gradom.
‘Šetnja do Vidikovca’ (2012) i ‘Kolektivna šetnja kroz grad’ (2014) uzimaju kao osnovu fizičke i digitalne karte grada i sadrže snažna prostorna iskustva koja stvaraju mogućnosti promišljanja i kritike urbane realnosti Sarajeva i njeno vizuelno prikazivanje. Kako bismo razumjeli dinamike produkcije i reprodukcije prostora poslijeratnog Sarajeva, hodanje nam daje mogućnost da stalno mijenjamo pogled, između gledanja u prošlost, sadašnjost, ili zamišljenu budućnost, istovremeno gledajući u postojeću arhitekturu i urbanizam grada (Lefebvre 1991). ‘Šetnja do Vidikovca’ simbolično je transformisala postojeću kartografiju Sarajeva (Slika 13) – kontinuirana linija koja je predstavljala putanju uspona žičare na Vidikovac na turističkoj karti grada je u pozivu medijima za šetnju promijenjena u tačkastu liniju koja predstavlja nepostojanje žičare. Mi smo šetanjem napravili nove otiske u gradu i na planini, i potvrdili smo mogućnost privremenog i drugačijeg korištenja ostataka žičare i stare infrastrukture, u gradu i na planini. Kroz šetnju smo živjeli prošlost Sarajeva i sjećanja svih, a o kojima je Miljenko Jergović pisao 1999.: “Žičara nas je nosila na Trebević. Iza leđa nam je ostajao grad, naš dragi jedini grad koji nismo voljeli, prema kojem smo bili ravnodušni na jednak način na koji je novorođenče ravnodušno prema kolijevci. O kolijevkama nježno misle samo starci, prema svome gradu nježni su samo oni koji su vidjeli njegovu smrt.” Miljenko Jergović, DVOJNI C, Archive Dani, Nr 6, 26 April 1999.

Prikazane šetnje u ovom tekstu su moguće metode analize današnjeg Sarajeva. Smatram da bi se u metodološkom smislu mogle razlikovati šetnje zatvorenog i otvorenog tipa. Recimo – Od zore do zalaska sunca – šetnja od Bijele Tabije do Ilidže 07/02/2007 jeste primjer šetnje zatvorenog tipa koja je bila na neki način završetak umjetničkog rada koji je bio instaliran na zgradi Parlamenta. Analizirajući Šetnju do Vidikovca, došla sam do zaključka da je to otvorena šetnja koja bi se trebala ponavljati i ponavljati kako bi se prostor Trebevića zaista vratio kao prostor koji je posjećen i gdje svaka naredna posjeta, kroz kolektivne šetnje ili neke druge aktivnosti dodaje nove prostorne elemente ali i privlači pažnju građana/ki na sve potencijale koje jedna “srušena” i zaboravljena planina pruža. Također, u smislu stvaranja drugačijih narativa sve ove šetnje su na neki način prostorno povezane. Ono što je zabilježio Giorgio u formi ratnih arhitektonskih materijala – ruševina, 2006. godine prostorno je povezano sa zabilježenim materijalima tokom šetnji iz 2012. i 2014. godine. Izvedene šetnje predstavljaju realnost grada i informiraju nas između ostalog i o određenom poslijeratnom urbanom kontinuitetu koji je u Sarajevu i očuvan samo sa ruševinama i zanemarenim prostorima. Prema tome hodanje, individualno, ili u grupi sa drugima, daje nam mogućnost da doživimo prostor grada kao urbanu igru, nešto što bi se i moglo uskoro desiti, neki grad „poslije Sarajeva”.
Volim da hodam kroz Sarajevo ili bilo koji drugi grad. Ja živim i koračam kroz Veneciju i Sarajevo. Iako se svugdje u Veneciji može stići javnim vodenim prevozom ili privatnim brodom, svaki put kada trebam ići u drugi dio grada, ja idem pješice. Svi poznaju Veneciju kao pretjerano turistički grad, smrdljiv i ‘na vodi’. U razgovoru sa drugima, ljudi o mom mjestu boravka obično kažu: ‘divno, nema automobila!’, ali ustvari niko i nikada mi nije pričao o Veneciji kao o gradu za hodanje, ili upitao kako je živjeti u gradu u kojem se uglavnom hoda. U Sarajevu volim da hodam prema naseljima na okolnim brdima Kovači, Vratnik, Hum ili Vraca. Jako puno vremena provodim hodajući kroz Sarajevo. U stvari, ono što zaista volim je gledati grad sa određene udaljenosti. Pogled na Sarajevo sa naselja na brdima i sa Vidikovca na Trebeviću je oko 45 stepeni (pogled iz ptičije perspektive). To je pogled između karte i stvarnog pejzaža koji otvara mogućnost za dvostruko čitanje grada i okolne teritorije koje u stvari ima elemente slike i posmatračkog instrumenta (Waldheim 1999). To je hibrid scenskog prikaza (fotografije) i dvodimenzionalne površine (karte) (Slika 23. i 24., Walkscape 3). Pogled na Sarajevo sa Bijele Tabije ili Vidikovca je gotovo opsesivan pogled, koji može izazvati dobra i loša sjećanja, proizvesti “nesentimentalne slike grada” (Waldheim 1999), izazvati u isto vrijeme i destruktivne i romantične misli i postupke. U Veneciji volim da hodam posvuda, i iako često hodam istim ulicama i prelazim preko istih mostova doživljavam svako dio grada kao da ga vidim prvi put. Volim Sarajevo i Veneciju, gradove u kojima živim u posljednjih nekoliko godina, i svakodnevno hodanje održava živom moju ljubav prema oba grada.

Armina Pilav

FUSNOTE
1Ovo je prevod termina Walkscape. Preuzet je iz naslova knjige ‘Walkscapes’ autora Francesco Careri (2006) koji smatra da je moguće predstaviti priču o hodanju, šetanju, skitanju u formi urbanističkog projekta koji nosi u sebi simboličko značenje tog osnovnog stvaralčkog procesa: skitanje kao arhitektura pejzaža, ili preneseno u kontekst Sarajeva skitanje kao arhitektura teritorije. O radu Situacionista vidi na primjer: Tom McDonough, Guy Debord i Situationist International – Tekstovi i Dokumenti, 2004, te knjiga Situacionisti i grad, 2010; Francesco Careri, u Walkscapes-Camminare come pratica estetica/hodanje kao estetska praksa, 2006). Mislim da je rad Situacionista važan iz nekoliko razloga: njihov pristup ‘dérive’2 je metodološki pristup, i za njih predstavlja metode i projekat arhitekture i urbanizma, također ga vezuju za društvene relacije. Rad Situacionista je takođe polazna tačka za mnoge šetnje inspirirane njihovim radom. Za detaljnije čitanje o dérive posjetiti web stranicu “Situationist International”: http://www.cddc.vt.edu/ sionline/si/theory.html.
2O radu Situacionista vidi na primjer: Tom McDonough, Guy Debord i Situationist International – Tekstovi i Dokumenti, 2004, te knjiga Situacionisti i grad, 2010; Francesco Careri, u Walkscapes-Camminare come pratica estetica/hodanje kao estetska praksa, 2006). Mislim da je rad Situacionista važan iz nekoliko razloga: njihov pristup ‘dérive’ je metodološki pristup, i za njih predstavlja metode i projekat arhitekture i urbanizma, također ga vezuju za društvene relacije. Rad Situacionista je take polazna tačka za mnoge šetnje inspirirane njihovim radom. Za detaljnije čitanje o dérive posjetiti web stranicu “Situationist International”: http://www.cddc.vt.edu/ sionline/si/theory.html.
3Zonzo je vezan za italijanski izraz ‘Andare a Zonzo’ koji znači ‘gubiti vrijeme lutajući besciljno. “To je izraz čije je porijeklo zaboravljeno, ali se uklapa savršeno u kontekst grada pokojem lutaju flâneurs” (Careri, 2006, p.135); U našem jeziku, kolokvijalni ekvivalent bi bio „landaranje“
4Pjesma: Fragmenti pokidanih sudbina
5Pjesma: Hibernacija
6Pjesma: Više nisam siguran
7Pjesma: Warszawa b1 Pjesma: Pustoš na trgu Wiliama Šekspira
8Pjesma: Pustoš na trgu Wiliama Šekspira
9Pjesma: Der Himmel über Warszawa 19
11Šetnja do Vidikovca je realizirana u sklopu projekta ‘Individualne utopije nekad i sad’ u produkciji Centra za savremenu umjetnost iz Sarajeva. http://www.pro.ba/utopia/case-studies/ cities-log-joint-case-study/sarajevocities-log/sarajevo-zamisljam/
12Knjiga “Savršeni stranci: katalog običnih ikona” je rezultat dvosedmičnog rezidencijalnog programa grupe editora on line časopisa Triple Canopy iz New York-a koja se desila u saradnji sa bosanskim umjetnicima/ama i piscima. Detaljne informacije o projektu se mogu pronaći na web stranici časopisa Triple Canopy: http://www.canopycanopycanopy.com/ contents/perfect-strangers.
132013. godine, u Sarajevu, Udruženje za kulturu i umjetnost Crvena i organizacija Lift prostorne inicijative, počinju rad na programu Gradologija. koji takođe koristi gradske šetnje kao jednu od radnih metoda, a i kao mjesto za susrete građana i građanki. Šetnje se poduzimaju sa ciljem simboličnog rekonstruiranja postojećih gradskih prostora i predstava o ovim prostorima. Gradologija predlaže namjerne, inkluzivne šetnje, okvirno planirane ali i otvorene za prijedloge.
14Facebook stanica Gradologije www. facebook.com/gradologija.ba

BIBLIOGRAFIJA
Benjamin, Walter, 2008. The Work of Art in the Age of its Technological Reproducibility and Other Writings on Media/ Rad umjetnosti u doba njene tehnološke reprodukcije i druga pisanja o medijima, Cambridge, Massachuetts,London,: Harvard University Press.
Careri, Francesco, 2006. Walkscapes – Camminare come pratica estetica/Walkscapes – hodanje kao estetska praksa, Torino: Einaudi.
De Certeau, Michael, 2002. The Practice of Everyday Life/Praksa svakodnevnog života, Berkeley, Los Angeles, London: University of California Press.
Jergović, Miljenko, 1999. Dvojni C, Archive Dani, 100, 26 April 1999.
Karahasan, Dževad, 2010. Sarajevo – Exodus of a City/Dnevnik Selidbe, Sarajevo: Connectum.
Lefèbvre, Henry, 1991. The Production of Space/Produkcija prostora, Maiden, Oxford, Carlton: Blackwell Publishing.
MacClancy, Jeremy, 1995. Brief Encounter: the Meeting, in Mass Observation of British Surrealism and Popular Anthropolgy/Bliski susret: sastanak, o masovnim obzervacijama britanskog surealizma i popularne antropologije. The Journal of the Royal Anthropological Institute/Žurnal kraljevskog antroploškog instituta, 1(3), pp.495–512.
Perec, Georges, 1997. Vrste prostora i drugi oblici , London: Penguin Books.
Pilav, Armina, 2013. Territory Imagery: A Planning Tool for Seeking Spatial Justice/Imaginacija Teritorije: Planerski alat za traženje prostorne pravde. cescontexto:Debates, 1(2), pp.682–696.
Soja, Edward William, 1989. Postmodern Geographies/Postmoderne geografije, London, New York: Verso.
Stewart, Michale, 2013. Mysteries reside in the humblest, everyday things: collaborative anthropology in the digital age/Misterije borave u poniznim, svakodnevne stvari: kolaborativna antropologija u digitalno doba. Social Anthropology/Društvena antropologija, 21(3), pp.305–321.
Tribe, William, 1983. Sarajevo a Walker’s Guide/Sarajevo vodič za šetače, Sarajevo: Svjetlost.
Ulmer, Gregory Leland, 1994. Heuretics – The Logic of Invention/Heuretika logika izuma, Baltimore, London: John Hopkins University Press.
Ulmer, Gregory Leland 1989. Teletheory – Gramatology in the Age of Video/Teleteorija-gramatologija u doba videa, New York, London: Routledge.
Ulmer, Gregory Leland 2004. Teletheory – Gramatology in the Age of Video/Teleteorija-gramatologija u doba videa – Revidirano drugo izdanje, New York, Hamburg: Atropos Press.
Wagner, Aleksandra, 1997. The Nature of Demand. In Radical Reconstruction/Priroda potražnje. U radiklane rekonstrukcije. New York: Princeton Architectural Press.
Waldheim, Charles, 1999. Aerial Representation and the Recovery of Landscape. In J. Corner, ed. Recovering Landscape: essays in contemporary landscape architecture/Avionsko snimanje i oporavak pejzaža. U J. Corner, ed. Oporavak pejzaža: eseje savremene arhitekture pejzaža . New York: Princeton Architectural Press, pp. 121–139.
Slike
Slika Šetnja do Vidikovca na Trebeviću 13/05/2012 i 23/06/2012 autor Zoran Kanlić
Walkscape 1 autori/ce: Giorgio Andreotta Calò – 1, 2, 4, 8, 9, 12, 15, 17, 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27, 29, 30-37. , Armina Pilav – 5, 6, 7, 10, 11, 13, 14, 16, 18, 19, 20, 28., Armina Pilav straživački arhiv – 3
Walkscape 2 autori/ce: Zoran Kanlić – 1, 7, 14-41. Armina Pilav istraživački arhiv – 2, 3, 4, 5, 6, 8-13.
Walkscape 3 autori/ce: Zoran Kanlić – 2-20, Selma Dokara – 21-28 , Armina Pilav straživački arhiv – 1

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s