Ekonomija i zdravlje: javna životna štednja

Sve su se sile uprave, praćene zadovoljnim pogledima „međunarodnih faktora“ udružile sa jednim ciljem: da štede, da uvedu „mjere štednje.“ Smatra se da postoji konsenzus oko jednog: mora se štedjeti. Zbog čega? Zvanična argumentacija kaže kako je javni sektor prevelik i preopterećen dok javni prihodi nisu dovoljnji da ga finansiraju. Bosna i Hercegovina, kao skup upravnih institucija i javnih servisa troši više nego što uspjeva da „zaradi“, odnosno naplati. Svi štede, moramo i mi, zar ne?

Javna potrošnja sastoji se iz dvije osnovne stavke. Potrošnju koja održava zaposlenu radnu snagu i onu koja se odnosi na sve ostalo, komunalije, energiju, nabavke opreme, materijala, konsultantske usluge, ugovore, itd. Prema podacima Svjetske Banke, ukupna zaposlenost unutar javnog sektora iznosi oko 130 000 i u posljednjih nekoliko godina stabilno raste i kreće se između 12 i 15 procenata od ukupno zaposlene populacije.

Ono što znamo je da od ukupne javne potrošnje na plate u javnom sektoru odlazi oko 30 procenata, odnosno između 11 i 14 procenata ukupnog društvenog proizvoda. Ovo ne mora nužno biti loše, ali postaje problem onda kada se želi štediti. To u principu znači da, ukoliko se hoće sačuvati zaposlenost i kupovna moć značajnog dijela populacije, štediti se mora na drugim troškovima različitih servisa. Istovremeno, s obzirom da je država i najčešći i najveći kupac različitih roba i usluga, smanjena kupovna moć države odraziće se na ukupnu cirkulaciju novca i imati posljedice na različitim stranama.

Štednja već dugo kotira kao znak za veliku većinu onoga što treba napraviti kako bi stvari „krenule na bolje.“

U ovom se trenutku odvija jedan povezan proces štednje, sa potencijalno dalekosežnim posljedicama. Radi se o „racionalizaciji“ u javnom zdravstvenom sektoru u Kantonu Sarajevo. Mjera koja je prva došla na red, trebala je biti transformacija statusa Opće Bolnice Sarajevo. Nakon reakcije jedne neformalne grupe organizovane pod imenom „Ne damo našu Bolnicu“, otkrilo se kako se u transformaciju krenulo bez ispunjenih formalnih proceduralnih uslova, odnosno bez odluke bilo Skupštine, bilo vlade Kantona. Tek je nakon ove akcije, prema izjavama premijera Kantona, pokrenut formalni proces po kojem iza bilo kakve promjene mora stajati odluka skupštine.

Status ideje štednje demonstrira nepotpisani dopis koji se tiče iznenadno započetog procesa eliminisanja/ spajanja/pripajanja (još uvijek nije jasno o čemu se tačno radi) Opće Bolnice u Sarajevu. U njemu se navode razlozi zbog kojih je proces opravdan, a završava sa riječima: „Pacijenti i uštede – prije svega.“ U javnom sistemu zdravstva jednako su dakle bitne, najbitnije, dvije stvari: pacijenti i uštede. S obzirom da se navodi kako iza dopisa stoje medicinski radnici, zaposleni u ovoj ustanovi, ne možemo a da se na začudimo kako su pacijenti i uštede na istoj ravni, za one kojima je, prema zakletvi koju još uvijek daju, jedino bitno zdravlje. Nigdje zakletva ne govori o štednji.

Ovo pokazuje na koji način ekonomska logika nepogrešivo zahvaća javni sektor i kako su jezik i govor takođe duboko upleteni u političke odnose i poteze. Takođe demonstrira da, logikom političke odluke, štednju najprije treba provoditi na najbitnijim dijelovima javnog sektora, dakle tamo gdje se direktno pružaju usluge, dok broj zaposlenih u regulacijskom i birokratskom sektoru raste. Govorilo se svojevremeno o „zabrani zapošljavanja“ i dok ona itekako važi u određenim javnim organizacijama, u mnogim baš i ne. Nejasno je takođe šta ovo znači u odnosu na strateške javne kompanije koje su drugi značajan izvor prihoda koji nije prikazan u javnim budžetima, osim ako se npr. ne radi o nadoknadi koju Elektroprivreda uplaćuje Konjicu zbog plavljenja područja opštine. Na koji se način njima raspolaže i može li se govoriti o drugačijoj redistribuciji prihoda i profita koji pojedine od njih ostvaruju?

Drugi snažan argument za štednju svakako je javni dug. Gotovo da nema zemlje čiju ekonomiju ne karakterizira (veći ili manji) vanjski, odnosno unutrašnji dug. Međutim, nema definitivnih saznanja koja bi omogućila jedinstvenu formulu o tome na koji način se odnositi spram duga. Postupci će u mnogo čemu zavisiti i od drugih karakteristika ekonomije i imaće drugačije posljedice zavisno od toga da li govorimo o velikoj, rastućoj ekonomiji ili o maloj, zavisnoj ekonomiji u recesiji.

Javni sektor u BiH karakterizira najprije veliki nagomilani dug između različitih javnih institucija. Tako npr. vlada FBiH duguje stotine miliona Zavodu za zdravstveno osiguranje. Ogroman je takođe dug iste vlade i institucija Federacije prema Zavodu za penziono-invalidsko osiguranje. Pored toga raste vanjski dug vlada na svim nivoima. Interesantno je pogledati strukturu duga.

tabela

Kao što je iz tabele iznad moguće vidjeti, u posljednjih 9 godina značajno se smanjio udio zaduživanja kojim se potiču ekonomske aktivnosti za skoro 10%, dok je, od početka krize 2008. godine, za preko 4 procenta porastao udio za javni sektor, a ukupni je vanjski javni dug narastao sa 18% na 25%. Pitanje na koje nemamo odgovor je na koji se tačno način troše ova sredstva i koliko ih zaista koristi javni sektor kao sektor brige, usluga i osiguranja, a koliko uprave za sopstvenu reprodukciju. Istovremeno, sve je izraženiji trend zaduživanja kod komercijalnih banaka posebno na nižim nivoima uprave.

Osim toga, problem predstavljaju i drugi argumenti kojima se štednja opravdava. Kada je u pitanju zdravstvo, jedan argument koji se mogao čuti je da je pravilan odnos ukupne javne potrošnje za zdravstveni sistem zemlje u razvoju (kakva je Bosna i Hercegovina) oko 6,2 posto od ukupnog društvenog proizvoda (najniži nivo u Evropi), a nikako nije oko 7,1 posto, što je trenutno stanje. Štednja koja pogađa javne servise će voditi uštedi, ali nije jasno kako će poboljšati zdravstvenu skrb, učiniti naše škole opremljenijim ili poboljšati istraživačke kapacitete univerziteta? S obzirom da su se sve vlade i parlamenti, kako se čini, opredijelili za štednju, posebno nakon usvajanja dokumenta Evropske unije „Sporazuma o rastu i zapošljavanju“ na svim nivoima vlasti, iznenađuje kako ne postoji precizan i elaboriran plan po kojem će se ona provoditi i koji će se koraci preraspodjele poduzeti.

Dijalog ili politička debata o ciljevima ili eventualnim alternativnim pristupima očuvanju ili razvoju javnog sektora ne postoji. Šta je sa domaćim javnim investiranjem? Kakvu ulogu može i treba igrati npr. Razvojna Banka FBIH ili slobodne devizne rezerve Centralne Banke BiH? Da li su moguća zaduživanja koja će jačati zdravstveni sistem ili direktno proizvoditi radna mjesta, kako su to davno pokušali da predlože pojedinci? Priča o štednji mora uključiti i priču o drugim reformama koje se tiču npr. progresivnog oporezivanja bogatstva i prihoda, finansijskih transakcija, profita, ali i jače i efikasnije regulacije. Rasprava mora uključiti i pitanja privatizacije upravljanja kao jedinog razvojnog modela prikladnog za zemlju poput naše. Lavovski dio posla sa privatizacijom industrije već je učinjen, već se duboko zagazilo u privatizaciju preostalih velikih javnih kompanija a uskoro nas vjerovatno čeka šira privatizacija resursa ili čak infrastrukture, što je scenarij koji smo mogli vidjeti u komšiluku.

Nedopustivo i očigledno grabežljivo donošenje odluka na osnovu ideja pojedinaca ili malenih grupa mora biti zaustavljeno. Tek nakon što se jasno artikuliše zajednički stav, koji se mora uspostaviti na ravni predstavljanja, moguće je donositi definitivne odluke. Razgovor se mora povesti i o klasnim i širim društvenim implikacijama ovakvih mjera. Da li će to značiti dodatno opterećenje onih najmanje privilegovanih, onih koji su ovisni o javnom sektoru? Da li će snaženje privatnog zdravstvenog sektora, kroz povećanje obima usluga, voditi dodatnom društvenom raslojavanju?

Bez ovog razgovora, bez obzira na potvrđeni izborni legitimitet, vladajuće, i sve umiješane partije gube svaki legitimitet predstavljanja i ponovo podcrtavaju liniju koja opšte, prosječno javno mnijenje drži na ogromnoj udaljenosti od mjesta gdje se ideje pretvaraju u odluke i gdje se proizvode njihove materijalne posljedice.

Boriša Mraović

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s