Demokratija u omjeru 1:X

Demokratija je riječ za koju danas niko više nije siguran šta tačno znači. Najuobičajenija predstava tiče se demokratije kao periodičnih, opštih ili lokalnih izbora, kada se određena struktura vlasti legitimizira, najčešće u formi podjele uloga, funkcija i moći među političkim partijama, među dvije ili više partija.

S druge strane, demokratija se kao određenje često poziva kako bi se legitimizirale najrazličitije prakse i ideje. Nerijetko je poistovjećena sa navodnim slobodnim izborom i nemiješanjem države u privatni život. Gotovo je zaboravljena ili je barem iz javnog diskursa izopćena ideja demokratije kao samoupravljanja, kao prava i moći da se kolektivno definišu uslovi po kojima će se odvijati kolektivni život unutar jednog okvira. Drugim riječima, jednom kada izaberemo, vrlo nam malo toga ostaje na raspolaganju kao poluga direktnog djelovanja.

Ono što je takođe najčešći sadržaj predstave demokratije je i samoograničavanje vlasti, tj. regulacija izvršne moći izborno legitimiziranih tijela. Ovo se čini višestruko poželjnim stanjem. Međutim, nerijetko su posljedice pomalo paradoksalne, posebno kada je riječ o funkcionisanju javnog sistema brige. Tako je, na primjer, svaka javna zdravstvena institucija obavezna da, u svrhu nabavke jednog kompleksnijeg dijagnostičkog aparata, prođe kroz dugotrajni proces javnih nabavki i da eventualno, nakon tendera i isteka roka za žalbu ili završetka žalbenog postupka, nabavi željeni aparat. Istovremeno, privatna klinika može identičan aparat nabaviti praktično u toku jednoga dana.

Nije li ovakvim regulama, javni sistem stavljen u daleko nepovoljniji položaj kada je u pitanju ispunjavanje njegove društvene uloge? Naravno, javni novac ne smije biti trošen bez kontole, ali ovo demonstrira kako sam demokratski proces može višestruko otežati ispunjenje svojih načelnih ciljeva, poput, na primjer, pružanja elaborirane i dostupne zdravstvene zaštite.

Pitanja velikih javnih sistema, kao što su to zdravstveni ili penzioni, posebno su teška. Kakav li će biti (i da li će ga uopšte biti?) demokratski odgovor nakon što obuhvatnije reforme zahvate ove sektore; reforme koje najvjerovatnije, ni na koji način, neće biti dizajnirane kroz demokratski proces već će biti uvođene na osnovi gotovih i posuđenih rješenja (koja su nerijetko već odavno napuštena – vidi npr. tzv. Trostupni sistem penzijskog osiguranja). Njihova će suština najvjerovatnije biti privatizacija ovih servisa koja će, istina riješiti npr. gore pomenuti slučaj javnih nabavki, ali će uvesti potpunu nejednakost u odnosu na sve kojima je akcija zdravstvene ili osiguravajuće institucije potrebna. Ovdje će lična platežna moć i status biti jedini indikatori dostupnosti, kao što je već dugo slučaj kada su u pitanju složeni zahvati ili intervencije koje nisu lokalno dostupne.

Demokratija je, često se zaboravlja, i procedura: nepravilni, ciklični proces donošenja mjera, politika, planova, zakona i praktične i materijalne primjene ovako postavljenog okvira, konkretno smještenog unutar jednog vremenskog i prostornog konteksta. Previđanje ove procesuralnosti skriva svu težinu vođenja i realizacije demokratije kao širokog participativnog procesa koji zahtjeva različite resurse i njihov kontinuirani angažman.

Previđa se i kako je u demokratskom okviru strukturna korupcija gotovo pa neizbježna i kao takva ne mora nužno biti protuzakonita. Nekoliko recentnih studija pokazalo je kako je ovo slučaj i u SAD-u, ali i koliko su odluke na razini EU podređene uticaju moćnih aktera. S obzirom da je shvaćena kao natjecanje među partikularnim interesima, koji onda dobijaju pravo na interpretaciju javne stvari, jasno je da kroz ovu vezu institucionalno djelovanje mora biti oblikovano prema određenim idejama, interesima i usmjerenjima, a tek sekundarno posvećeno nekakvom pretpostavljenom opštem interesu.

DEMOKRATIJA U ULAZU I ISPRED

Ukoliko ovdje ostavimo po strani ove zaista kompleksne slučajeve, postoje međutim i drugi, krajnje ograničeni i puno jednostavniji primjeri, koji demonstriraju svu težinu demokratije kao procesa u kojem određena grupa realizuje pravo da djelomično definiše uslove vlastite egistencije.

Jedan takav je prostor demokratskog odlučivanja na razini jednog haustora, odnosno ulaza. Naime, nakon masovne privatizacije stambenih jedinica, u objektima kolektivnog stanovanja, poznatim još pod imenom „zgrade“, dotadašnji stanari i stanarke sa „stanarskim pravom“ postali su vlasnici i vlasnice – a time i odgovorni za – ono što se sada zove, „zajednički prostor zgrade.“ Tako su vlasnici barem u principu uspostavljeni kao „suvereni“ svoje zgrade, odnosno ulaza. Ovaj oblik samouprave već dugo je dio demokratske kulture ove zemlje, a svoj je najnoviji izraz dobio u figurama „etažnih vlasnika“, „predstavniku etažnih vlasnika“, itd. , koji su zamijenili i dopunili nekada znane, poput: „povjerenik ulaza“, „kućni savjet“ i druge.

Nekada je u Sarajevu, javna firma, Sarajevostan, bila odgovorna za održavanje prostora ove vrste. Nakon rata, sistem održavanja sporo je otvaran za tržište i od tada se nekoliko kompanija takmiči za „dio tržišnog kolača“. Sam proces „tranzicije“, kao i trenutno funkcionisanje ovog sistema, nisu ispitivani i jedno obuhvatno istraživanje, koje bi se detaljnije pozabavilo uspostavom i razvojem ovog tržišta, bi bilo izuzetno vrijedno.

Ova situacija je postavila interesantan novi demokratski izazov za značajan dio populacije (za onaj dio koji živi u zgradama). Naime, u sam sistem upravljanja ugrađeni su demokratski principi koji ovlašćuju vlasnike da kolektivno donose odluke i učestvuju u upravljanju. Istovremeno, zakon je uspostavio i druge instance čija je primarna uloga upravljačka, ali koji istovremeno imaju značajne izvršne ovlasti koje su načelno pod kontrolom etažnih vlasnika i vlasnica. Međutim, istinska se kontrola ostvaruje samo u vanrednim okolnostima, onda kada postoji kolektivna odluka da se djeluje u određenom smjeru. U uobičajenim okolnostima, predstavnici etažnih vlasnika sami donose odluke o upravljanju i trošenju sredstava za „redovno održavanje“ ili vanredne popravke (što je nešto kao fiskalna politika jednog ulaza).

Kada se pogleda, čini se i kako su stvari postavljene tako da je krajnje otežan i višestruko ograničen proces bilo kakve artikulacije kolektivne volje. U slučaju da na razini haustora postoji saglasnost o nezadovoljstvu firmom koja pruža usluge ili „kućepaziteljem“, prije nego ostvarite mogućnost da zaista donesete (suverenu) odluku i unutar vrlo ograničenih okvira izbora ipak napravite ili promijenite ranije učinjeni izbor, pred vama je dugotrajni proces kucanja na vrata, prikupljanja glasova, mobilizacije, konsultacija i medijacije. Ne postoji mogućnost da grupa vlasnika, kao suveren, odluči da sama prikuplja novac ili direktno plaća osobu zaduženu za održavanje, niti npr. mogućnost da registruje i kontroliše pravno lice koje će preuzeti ovaj posao. Zakon prepoznaje isključivo „ovlaštene“, tako da je izbor izrazito limitiran i istovremeno prisilan – ne postoji mogućnost da jedan ulaz odbije da bude dio ovog sistema.

Istovremeno, samo utemeljenje demokratskog prava na vlasništvu, sužava perspektivu donošenja odluka i zbog toga je zajednički interes vrlo teško definisati. Nedavno smo, igrom slučaja, u jednom neboderu u Sarajevu, na Pofalićima, svjedočili separatističkom saopštenju jednog ulaza. U njemu se poziva na otcjepljenje od drugog ulaza i fiskalni suverenitet. Novi propisi međutim, ne prepoznaju ovo pravo. Odluke moraju biti donesene na razini građevinske cjeline, odnosno jedne cijele zgrade.

Ako želite znati šta ovo, na najnižoj tački demokratske samouprave, znači, pokušajte, u periodu od 7 dana prikupiti potpise više od 50 procenata vlasnika, zajedno sa dokazima o vlasništvu, jer ste odlučili da želite pokušati izmjeniti upravitelja. Pokušajte to onda uraditi u 2 ulaza u kojima poznajete tek nekoliko osoba. Svi su sumnjičavi – „Ko ste vi? Koga vi predstavljate?“ – dok trenutni upravitelj čini sve: vara, falisfikuje, straši i uništava, kako bi onemogućio i diskreditovao vaš pokušaj, pobudio sumnju, podgrijao paranoju i patriotske sentimente jer „novi upravitelj zgrade, po saznanjima ima vlasničkog udjela iz drugog entiteta, tako da dio novca koji uplaćujete odlazi tamo.“ (Navedeno iz javnog, nepotpisanog oglasa postavljenog i distribuiranog unutar dva ulaza jedne zgade u naselju Trg Heroja u Sarajevu).

OD ULAZA DO GRADA I DALJE

Kada je sve stvar izbora, onda je odgovornost u potpunosti prebačena na onog „posljednjeg korisnika“, na prosječnog konzumenta demokratije, koji u pauzama između svakodnevnog posla, odmora, razonode i obaveza, mora naći energije i znanja kako bi odgovorno vršio svoju političku ulogu, odnosno učestvovao u donošenju odluka koje ga se tiču. Nikog nije briga što se odluke donose u stanju hroničnog nedostatka znanja ili vrlo ograničenim uslovima, za koje su, povrh svega, tek vrlo rijetki u stanju da ih precizno razumiju i odrede. Drugim riječima, osim što služi kao zastavica koju niko ne želi skinuti sa barjaka, kojom je lako po glavi mlatnuti bilo koga ko bi se usudio dovesti je u pitanje, demokratija je i teška procedura za koju mnogi najčešće nemaju niti vremena niti energije, a nerijetko ni novca neophodnog za makar djelomično „uživanje“ u „ljudskim pravima“, našim, međunarodnim ugovorima garantovanim, slobodama.

Vrlo je lako pozvati se na „demokratsko pravo“, ali jednom kada se na to odlučite, čeka vas gusta, zbrkana mreža institucija, ukorjenjenih odnosa, pravila, pravilnika, formulara i procedura, nebrige i inercije, u kojoj ćete prije završiti kao nedužna mušica, nego kao pobjedonosni pauk. Pitanje je kako odavde zamisliti demokratiju u radikalno drugačijoj formi. Kako moć i pravo da se dizajniraju osnovni sistemi društvene strukture (kojima će cilj biti opšte blagostanje, a ne rast društvenog proizvoda, smislenost i pravednost, a ne efikasnost i efektivnost, dobrobit izostavljenih, a ne kreditni rejting ili stabilnost povjerioca) raspršiti i vratiti onom zamišljenom demosu demokratije?

Boriša Mraović

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s