Izazovi demokratskog upravljanja i neki aspekti urbanog pitanja u Bosni i Hercegovini

Dvadeseti vijek se često naziva vijekom urbanizacije. U posljednjih nekoliko decenija, širom svijeta, izrasli su ogromni urbani sistemi i po svemu sudeći, broj gradova i procenat populacije koja živi u gradovima nastaviće rasti u godinama pred nama. Rastuća urbanizacija postavila je pred civilizaciju do tada nezamislive izazove u gotovo svim aspektima praktične organizacije života, od distribucije i razmjene roba, organizacije rada, stanovanja, saobraćanja, do izazova koji se tiču dizajna institucija, distribucije moći i društvenog bogatstva. Drugim riječima, gradovi su danas, sve više, paradigmatski prostori unutar kojih se izražava i oblikuje sva kompleksnost savremenog života.

Na stranicama koje slijede raspravljamo o pitanjima značaja, razvijanja i jačanja participativne dimenzije demokratskih institucija u gradovima. Na osnovu analize nekoliko slučajeva u našoj zemlji ukazaćemo na osnovne izazove i nastojati formulisati zaključke koji trebaju da posluže kao prilozi za raspravu o nekim od temeljnih društvenih i politički pitanja. Šta demokratija zaista znači i kako se ona u praksi realizuje?

Ukoliko trenutno važeći odnosi ne iscrpljuju savremeni pojam demokratije i iznevjeravaju nadu u „demokratiju koja dolazi“, na koji je način potrebno mijenjati društvene institucije kako bi se proširio njihov demokratski potencijal? Koji odnosi nejednakosti uspostavljaju i održavaju strukture društvene dominacije određenih grupa? I na kraju, kako ih je potrebno kritikovati i koji su uslovi pod kojima ih je moguće mijenjati?

Jedan od mogućih odgovora predstavlja širenje prostora participacije kroz kritičku reartikulaciju prakse participacije koja može dovesti u pitanje dominantne odnose i snage. Kroz analizu sadržaja i statusa ideje i prakse participacije tvrdimo da je potrebno preformulisati naše shvatanje participacije. Ona mora biti pojmljena i praktikovana kao kontinuirano i evolvirajuće takmičenje koje se istovremeno dešava i na praktičnoj i teoretskoj ravni i čije apsolutne granice nipošto ne smiju biti granice formalno dostupnih mehanizama.

U nastavku rada, najprije ćemo ukratko konceptualno izložiti ova pitanja, uvesti termine korisne za analizu demokratskih odnosa unutar gradova, opisati neke karakteristike trenutnih odnosa, kao i neke moguće transformativne prakse. U drugom dijelu, uz pomoć primarnih2 i sekundarnih izvora i nekoliko izdvojenih slučajeva, analiziraćemo stanje i neke specifičnosti lokalnog konteksta i ukazati na osnovne probleme. Na kraju rada nudimo zaključke koji ciljaju na preispitivanje trenutnih odnosa upravljanja u gradovima ali i otvaramo pitanja o budućnosti zajedničkog života u gradovima. Analiza ovih slučajeva svakako nije dovoljna da bi se izvodili opšti zaključci, ali predstavlja jedan od mogućih pristupa za obuhvatnije i detaljnije komparativne studije više slučajeva, za koje se nadamo da će svakako da uslijede. Pozivamo na raspravu ali i na akcije na različitim nivoima, unutar različitih institucionalnih i vaninstitucionalnih prostora kako bi se počeli suočavati sa izazovima koje trenutni uslovi i modeli upravljanja gradovima postavljaju pred budućnost ukupne demokratske prakse.

PARTICIPACIJA ILI UPRAVLJANJE GRADOVIMA

Učestvovanje ili participacija² nije koncept koji je moguće jednostavno i jednoznačno odrediti. Često se shvata kao proces uključivanja kroz formalne demokratske metode definisane zakonima i drugim aktima. One bi trebali omogućiti stanovništvu jedne zemlje, regije, lokalne administrativne jedinice ili organizacije da, u većoj ili manjoj mjeri utiče na sadržaj mjera i odluka čiji se efekti uvijek tiču više osoba. Osim toga, participaciju možemo shvatati i kao dimenziju javne, političke kulture.⁴ Ovdje ona predstavlja izraz društvenog običaja koji se ponavlja kada god za to postoje uslovi i potreba, čak i kada formalni mehanizmi nisu dostupni, kao naprimjer u slučaju protestnih akcija ili demonstracija. U tom se smislu ponekad pravi distinkcija između ‘participacije po pozivu’ i ‘participacije bez poziva.’⁵

Participacija nije opšteprihvaćeni demokratski princip. Moderna demokratija se na zapadu razvila u korak sa razvojem državnih aparata i porastom kompleksnosti društvenih organizacija. Ovo je značilo konstrukciju birokratskih aparata, kao osnovnih mehanizama upravljanja dok su se tek mnogo kasnije otvorila pitanja, najprije političkih izbora, a zatim i jačanja popularne participacije.⁶ Tek od kraja 60-tih godina prošlog vijeka možemo govoriti o širenju ideja o participativnom redefinisanju demokratije i potrebi izgradnje novih institucija, do čega dolazi prevashodno zbog jačanja uticaja društvenih pokreta.⁷ I danas se nerijetko mogu čuti glasovi koji tvrde kako je participacija relikt prošlosti i nepotrebni dodatak koji otežava i komplikuje donošenje odluka ili planiranje.⁸ Iz ovakve vizije demokratije — često je zovu elitističkom — prema kojoj je osnovni smisao demokratije u tome da stanovništvo izabere osobe koje će upravljati, participacija predstavlja narušavanje uobičajenog političkog procesa kojim upravljaju moćni akteri.⁹

Ako se pokušamo osvrnuti na globalno stanje demokratije u sadašnjem trenutku, moglo bi se utvrditi da većina demokratija funkcioniše upravo tako, kao autonomni aparati moći kojima upravljaju manjinski interesi. Šta više, u većini je zemalja to potpuno javno dato do znanja.¹⁰ Ono čemu nas iskustvo uči je da je najvjerovatnija posljedica ovakvih odnosa dominacija političkih elita, koje su ili same ekonomske elite ili u uskoj vezi sa ekonomskim elitama.¹¹ U ovakvim uslovima, kako pojedini nedavni nalazi sugerišu, u velikim savremenim ‘bastionima demokratije’ politički procesi primarno služe uskim, korporativnim i elitnim interesima, a nikako prosječnim, zajedničkim i bazičnim potrebama opšte populacije.¹²

Učestvovanje se zbog toga sve češće ističe kao neophodan dodatak, višestruko kritikovanim predstavničkim demokratskim modelima, a ponekad i kao potpuno nova demokratska paradigma.¹³ Na pitanja zašto je participacija važna, zašto je potrebna i korisna, moguće je dati različite odgovore.

Prema nekim od njih, participacija može odgovoriti na neke od bitnih demokratskih izazova poput nedostatka legitimiteta, manjkavosti informacija ili specifičnih znanja unutar klasičnih struktura odlučivanja poput vlada, ministarstava ili agencija. Prema drugim, participacija decentrira odlučivanje, stavlja naglasak na raspolaganje i raspodjelu zajedničkih resursa i otvara mogućnost konstitucije ne-privatne i ne-državne moći koja se može pojaviti kao akter u odlučivanju.¹⁴

Prema trećim, ideja participacija je važna i zbog toga što postavlja uslove za sve one koji jesu ili mogu biti direktno ili indirektno pogođeni određenom mjerom ili odlukom da ih ispitaju, dovedu u pitanje, promijene ili odbace.¹⁵ Osim toga učestvovanje na jednakim osnovama može se shvatiti i kao jedan od osnovnih mehanizama društvene pravde, odnosno kao fundamentalno pravo da se učestvuje u raspravi o temeljnim društvenim, političkim i ekonomskim institucijama i principima organizacije društvenih odnosa.¹⁶

Prodor ovih argumenata u političku praksu rezultirao je otvaranjem različitih sfera javne uprave za participaciju kroz formalizovane mehanizme. Jedan od mehanizama o kojem se mnogo pisalo i govorilo je ‘participativno budžetiranje’, prvi put testirano u brazilskom gradu Porto Alegre 1989. Od tada je uvedeno u gradovima i opštinama širom svijeta, iako sa različitim stepenom uspješnosti.¹⁷ Mehanizam podrazumjeva direktnu moć odlučivanja stanovništva o namjeni određenog procenta lokalnog budžeta, kao i moć nadzora nad njegovim trošenjem. Postoji niz varijacija ovog modela a razlikuju se prema raspoloživom procentu budžeta, načinu trošenja i stepenu kontrole.¹⁸ U svom putovanju od Brazila do SAD (prvi put je primjenjen 2009. godine u Čikagu) model je izgubio svoju originalnu vezu sa progresivnim lijevim idejama; ovo je otupilo njegov radikalni potencijal i tako ga učinilo tek jednim od elemenata u dijapazonu alata namjenjenih ‘dobrom upravljanju’, koje promovišu institucije poput Svjetske Banke.¹⁹ Iako je sam model ograničen nizom faktora, čini se kako postoji snažan konsenzus unutar istraživačke zajednice da se radi o važnoj inovaciji koja jača demokratski legitimitet uprave, snaži društvenu zajednicu²⁰ i koja dugoročno može voditi demokratizaciji upravljanja na različitim nivoima uprave i dalekosežnoj transformaciji društvenih odnosa.²¹

Čini se kako je mogućnost temeljite transformacije najbliža unutar urbanih prostora i odnosa. Danas grad igra osnovnu ulogu u društvenoj reprodukciji. Nerijetko se navodi kako su gradovi zamjenili fabrike koje su donedavno bile osnovna mjesta kolektivne proizvodnje²² Prema Davidu Harveyu pitanje o tome „kakav grad želimo je neodvojivo od pitanja kakve društvene odnose, kao i odnose spram prirode, tehnologije i estetskih vrijednosti želimo.“²³

Takođe, naglasak na urbanim odnosima čini neizbježnim pitanja o tome za koga i po čijoj mjeri gradimo gradove. Ovo znači kako je potrebno i ispitati status pojedinih društvenih grupa, višestuke mehanizme opresije nad ženama, mladima, starima, manjinama svih vrsta, društvenim klasama ili drugim grupama koje trpe nasilje, diskriminaciju i isključivanje i osvijetliti njihove urbane uslove i posljedice.²⁴

Analizu ovih pitanja, jednako kao i političku praksu, može proširiti i obogatiti perspektiva koja na grad gleda kao na zajedničko dobro. Zajednička dobra obuhvataju one resurse koji su u opštoj upotrebi ali se, za razliku od javnih dobara, smanjuju kroz upotrebu, pa se iskorištavanje i raspodjela mogu snažnije kontrolisati i ograničiti dok se pojedinci i grupe mogu držati potpuno isključenim²⁵ Iako se zajedničkim dobrima najčešće smatraju resursi poput šuma, voda, pašnjaka, itd., govori se i o imaterijalnim zajedničkim dobrima. U tom se smislu sve češće, od ranih 90-tih kao obuhvatan, koristi termin „zajedničko“ (eng. commons).²⁶

Termin ni u kom slučaju nije neproblematičan i kritikovan je sa različitih strana, između ostalog i zbog mogućnosti da se i ovakve ideje upotrijebe za nove oblike isključivanja ili kapitalističkog iskorištavanja²⁷ Iako je istorijski, borba za zajedničko bila jedna od okosnica klasnog sukob²⁸, Massimo De Angelis tvrdi da ne smijemo romantizirati zajedničko jer u stvarnosti ono može biti i opresivno i emancipatorno; u prostorima zajedničkog koji se stvaraju na osnovi političkih ili religijskih afiniteta nužno se pojavljuje efekat ograničavanja i kontrole pristupa²⁹ Kako bi se spriječile devijacije zajedničko je potrebno uspostaviti kao oblik socijalne reprodukcije na ravni bazičnih potreba i upotrijebiti za razvoj alternativnih modela zajedničkog življenja. Ovim bi se razvijali opšti kapaciteti, a posebno kapaciteti višestruko eksploatisanih populacija, da se kritikuje i napada dominantni način društvene reprodukcije i proizvodnje.³⁰
Jedan značajan kritički potencijal zajedničkog leži i u činjenici da je, uz njegovu pomoć, moguće problematizovati neupitnost instituta vlasništva. Elinor Ostrom npr. tvrdi da privatno i zajedničko vlasništvo nije moguće definitivno i jasno razgraničiti, da dijele istu strukturu i da se međusobno prožimaju kao uzajamno konstitutivni modaliteti i da su nam zato potrebni drugi termini³¹ Drugi autori pokušavaju u potpunosti napustiti ovu distinkciju. Kako tvrdi Michael Hardt, u današnjem je dobu osnovno pitanje odnosa vlasništva, ne više ono između pokretne i nepokretne imovine, već ono između materijalne i imaterijalne imovine ili drugačije, između ekskluzivnog i dijeljenog vlasništva, što, po njegovom mišljenju, znači da se zajedničko mora razumjeti kao sfera izvan odnosa vlasništva.³²

Ako iz ove perspektive promotrimo gradske prostore otkriva se nekoliko interesantnih mogućnosti. Zajedničko u gradu, iako dijeli bitne karakteristike drugih zajedničkih dobara, karakteriše i nekoliko specifičnosti. Jedna definicija kaže kako je zajedničko ono što se konstituiše kao: „nestabilni socijalni odnos između samodefinisane grupe i onih aspekata postojeće ili nastajuće socijalne ili fizičke okoline koji su bitni za život te grupe.“³³

Radi se o resursu koji se kontinuirano proizvodi kroz neformalnu participaciju, ali i kontinuirano ograničava kroz ekstrakciju zemljišta i vlasničku rentu. Ovako shvaćeno zajedničko se uspostavlja kroz zajedničku praksu (eng. commoning) i nije nešto što se zatiče u gotovom, ograničenom obliku već je dinamička kreacija. Bitno je podvući kako ove prakse fizičko ili socijalno okruženje unutar kojeg se odvijaju nastoje držati odvojenim od operacija tržišne valorizacije, odnosno izvan tržišne cirkulacije, a tako i van dominantnog režima vlasništva koje naglašava privatno raspolaganje čiji je cilj proizvodnja i prisvajanje profita. Ovdje se vidi i bitna razlika između zajedničkih i javnih dobara koja su, u principu, pod kontrolom javne uprave i koja mogu biti, često su bila i sve češće bivaju, upotrebljena na tržištu.³⁴

U osnovi koncepcije javnog dobra leži distinkcija između javne i privatne sfere koja je elaborirana u 19. vijeku. Na istom osnovu počiva i princip upravljanja javnim dobrima, kroz institut javnog interesa. Distinkcija je postala dominantni princip državnih režima nakon Drugog svjetskog rata, kao rezultat raširenog straha od ‘etatističkih’ državnih aparata kada prevladava liberalni argument kako svako substantivno definisanje javnog interesa predstavlja „prvi korak ka totalitarizmu.“³⁵

Od tada je javni interes definisan gotovo isključivo u proceduralnim terminima kao proces nadmetanja među privatnim interesima različito moćnih i zainteresovanih aktera. Ovo predstavlja povratak na raniju, tržišno orjentisanu teoriju javnog interesa koja ga izvodi na osnovu privatnih interesa ekonomski povlaštenih klasa koje podržava država.³⁶

Upravo se u tom smislu govori o “razvoju usmjerenom nekretninama” (eng. real–estate driven development) — urbani razvoj čiju dinamiku dominantno određuje privatni investicioni građevinski kapital — što je danas globalno rasprostranjena paradigma urbanog razvoja, koja se nerijetko označava sintagmom, ‘neoliberalni urbanizam.³⁷

Nekoliko je bitnih obilježja ovog načina upravljanja koje nam mogu pomoći da analiziramo lokalno stanje i razmotrimo alternative.

Kada je u pitanju model upravljanja gradovi sve više usvajaju profitne poslovne modele i privatizirane oblike upravljanja. Ovo takođe znači kako se srednji tehnokratski sloj populacije, koji se nekada uglavnom nalazio unutar javnog sektora, sada sve više mobilizira u službi izrazito partikularnih interesa privatnog sektora.³⁸

Kada je u pitanju politička strategija, neoliberalni urbanizam je obilježen “težnjom za rastom kao prioritetom i gradski menadžeri još uvijek koriste razne oblike urbanih spektakala i brendiranih događaja kako bi ubrzali priljev investicija u grad.”³⁹

U drugim slučajevima, u siromašnijim gradovima, gradska uprava će se odlučiti za simbolične i jeftine oblike reklame kako bi iole bolje stajali u međugradskoj konkurenciji. Strategija usmjerena ka rastu često će upotrijebiti alternativne pokrete kao elemente oko kojih se može graditi ideja i prizor kreativnog grada. Iako se ovo čini poželjnim ishodom, ovakva će nastojanja često, kako tvrdi Margit Mayer: „dodatno marginalizirati skupine kojima nedostaju takvi simbolični kulturni resursi.”⁴⁰

Vjerovatno najznačajniji primjer ovakvog razvoja u ovom trenutku je Sao Paolo. Kao uvod u Svjetsko prvenstvo u fudbalu 2014. i Olimpijske igre u 2016., grad se radikalno mijenja gigantskim razvojnim projektima koje prati masovno raseljavanje, sklanjanje i kontrolisanje nepoželjnih populacija: siromašnih, beskućnika ili oni koji žive izolovani u favelama (neformalnim naseljima u brazilskim gradovima).⁴¹

Jedna moguća alternativa povezana je sa konceptom ‘prava na grad’ koji je nastao kao refleksija ‘svjetske revolucije iz 1968’⁴² i koji na specifičan način pokušava da izgradi novu urbanu stvarnost i prevaziđe nastali jaz između privatnog i javnog. Koncept je opisan kao „radikalna nova paradigma koja je dovela u pitanje nastajuće socijalne i političke strukture kapitalizma.“⁴³ Temelji se na tvrdnji kako je upotrebna vrijednost gradova, kao centara kulturnog, političkog i socijalnog života, ugrožena industrijalizacijom i komercijalizacijom što rezultira dominacijom razmjenske vrijednosti i komodifikacijom urbanih prostora i urbanog života. Ideja prava na grad nastaje kao parola otpora, ali i strategija borbe protiv ovih procesa.⁴⁴

Iako formalno preuzima diskurs prava, umjesto uobičajenog naglaska na individualnim ili specijalnim kolektivnim pravima⁴⁵ ‘pravo na grad’ proklamuje kolektivno pravo kojim su obuhvaćeni svi oni koji su kontinuirano ili privremeno stanovnice i korisnici grada.

Ove su ideje poslužile su kao mobilizaciona osnova mnogim urbanim pokretima, posebno u posljednjih par decenija. Pokreti nastoje reformulisati ciljeve društvenog i urbanog razvoja, uslove kolektivnog djelovanja i dovesti u pitanje odnose dominacije i njihove praktične posljedice kroz višestuku direktnu akciju. Pravo je i kodifikovano, iako ne na istom nivou kao druga međunarodno prepoznata prava. Svakako je najznačajnija Svjetska povelja o pravu na grad koja je nastala 2004. godine kao rezultat rada Svjetskog socijalnog foruma⁴⁶ ali i postoje i drugi dokumenti koji, u većoj ili manjoj mjeri, u ovom ili onom obliku, nastoje promovisati diskurs demokratskog upravljanja gradovima ili u pozitivno pravo uvesti neke od ideja definisanih u odnosu na ovaj okvir.⁴⁷

Povelja definiše pravo na grad kao sveobuhvatno pravo stanovništva, odnosno građanstva — u povelji definisanog isključivo na osnovu trenutnog mjesta boravka — da učestvuje u podjeli resursa i moći unutar prostora grada. Posebnu pažnju poklanja i pitanju participacije u upravljanju gradovima. U članu 2.1. Povelje se navodi kako:

Svi/e građani/ke imaju pravo na izravno ili posredovano sudjelovanje u nadziranju, planiranju i vladanju gradom da bi se povećala transparentnost, učinkovitost i autonomija lokalne javne uprave i društvenih organizacija. Svi/e građani/ke imaju pravo sudjelovati u planiranju, poslovanju, nadzoru, upravljanju, obnovi i poboljšanju gradova.

Kada je riječ o uvođenju prava na grad u državne normativne okvire, najdalje se otišlo u Brazilu gdje je 2001. godine, nakon dugog perioda lobiranja i pritisaka civilnih organizacija, usvojen akt pod imenom „2001 Gradski Statut“ (eng. 2001 City Statute). Ovaj akt eksplicitno priznaje pravo na grad kao kolektivno pravo bazirano na tri osnovna principa: konceptu socijalne funkcije vlasništva, pravičnoj distribuciji troškova i koristi od urbanizacije i demokratskog menadžmenta grada.⁴⁸

Ipak, iako je institucionalizacija ovog prava vrijedna i može doprinijeti smanjivanju nejednakosti, jasno je da sama ne može dovesti u pitanje političke i ekonomske odnose koji reprodukuju isključivanje i nejednakost i ograničavaju demokratske potencijale gradova.⁴⁹

Ponovo je Sao Paolo odličan primjer. Razvoj participativnih mehanizama u planiranju je bio praćen snažnim privatno finansiranim razvojem što je pervertiralo smisao ovih mehanizama i rezultiralo onim što brazilska urbanistica Raquel Rolnik naziva „perverzna konvergencija“ koja je alate namjenjene snaženju isključenih populacija, pretvorila u alate za daljnju koncentraciju političko-ekonomske moći.⁵⁰

Politički zadatak je suprotstaviti ovakvoj, alternativnu, kritičku viziju urbanizma koja uključuje isključene, politizira zajedničke resurse, odnose i dobra, razvija i izvodi ekonomsku, rodnu i klasnu kritiku urbanizma i radi na zadatku da „ojača i individualnu autonomiju i društvenu solidarnost, i tako izmjesti inherentni sukob između individualne i kolektivne kontrole koje podcrtava liberalnu perspektivu i odgovara distinkciji javno-privatno.“⁵¹

Dva su povezana osnovna cilja: analizirati i kritikovati mehanizme i posljedice dominacije i organizirati druge snage. Kritika treb osvjetliti načine kojima se otvorio i održava prostor za višestruko povezivanje političkog i ekonomskog i dodatno slabljenje, klasično shvaćene, treće velike društvene komponente, radništva — koja danas obuhvata i sve netipične, prelazne ili neregulirane oblike rada, kao i veliku „rezervnu armiju“ ali i ono što se naziva „civilni sektor“ — zbog čega, načelno otvorenim prostorom dominiraju interesi malih skupina. Treba obuhvatiti i analizu dominantnog modela racionalnosti vlasti, pomjeriti naglasak analize na sistem odnosa i okvire organizovanja⁵² i otvoriti razgovor o različitim „režimima“ vlasništva, prisvajanja, odlučivanja i distribucije.⁵³ Potrebno je osvjetliti nedostatke jednostavnih, dogmatskih recepata koji preporučuju ili potpunu kontrolu vlada nad resursima, ili privatizaciju funkcija upravljanja.⁵⁴

Pored toga, važno je ispitati vezu nivoa upravljanja i efikasnosti određenih konfiguracija s obzirom na činjenicu da ono što na jednom nivou funkcioniše kao rješenje na drugom nivou može voditi nepoželjnim ili čak katastrofalnim posljedicama, a ponekad čak i političkom ili društvenom sukobu.⁵⁵

Konačno, kritički napori moraju biti u stanju integrisati direktnu akcija i vaninstitucionalno organizirano djelovanje kao dijelove strategije praktične kritike uobičajenih funkcija vladanja kako bi se artikulisali, gradili i zauzimali alternativni društveni i politički poligoni.

Pogledajmo sada šta se u ovom smislu može reći o nekim gradovima u današnjoj Bosni i Hercegovini.

2

DEMOKRATIJA U GRADOVIMA BIH

Osnovni normativni okvir upravljanja prostorom čini planiranje, odnosno izrada prostorno-planskih dokumenata. Oni, zavisno od „nivoa“ dokumenta, definišu, ili generalne parametre prostornog stanja i razvoja (ovo je najčešće karakteristika prostornog plana) ili vrlo specifične odrednice koje npr., regulišu gradnju na uskom urbanom ili ruralnom području (ovdje se najčešće govori o regulacionom planu, ili urbanističkom projektu, mada terminologija varira). Bez obzira na specifične nazive među planovima postoji određeni hijerarhijski odnos gdje je, plan višeg reda osnova iz koje se izvodi ovaj niži. Planovi su, kako se često može čuti u profesionalnom diskursu, tek skup ‘tačkica i crtica’ i nisu neposredno razumljivi stanovništvu bez stručnih znanja. Međutim, radi se o iznimno važnim dokumentima koji, barem načelno, funkcionišu kao obuhvatni strateški okviri prema kojima bi trebao da se ravna prostorni razvoj unutar vremenski definisanih okvira.⁵⁶

Iako nećemo ulaziti u detaljnu analizu pravnog okvira, potrebno je dati nekoliko osnovnih napomena koje se tiču ishoda specifičnih istorijskih promjena kada su u pitanju planiranje i participacija. Do 1992. godine urbano planiranje je, kao element prostornog planiranja, odnosno kao specifični segment ukupnog ekonomskog planiranja, bilo centralizovan i kontrolisan proces, podređen opštem procesu planiranja. Odnosi se nakon 1995. godine značajno mijenjaju.⁵⁷

Danas, ustav Bosne i Hercegovine, prostorno planiranje i uređenje ne tretira kao državni prerogativ. Ovo znači da država nema nikakve nadležnosti, pa tako ne postoji ni objedinjujući državni prostorni plan, niti državni zakon ili strategija prostornog razvoja.58 Normiranje prostornog planiranja je primarna nadležnost entitetskih vlada. Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH) i Republika Srpska (RS) kroz vlastite odvojene zakone tretiraju i regulišu ova pitanja u okviru svojih teritorijalnih nadležnosti.

Institucionalno je planiranje ograničeno na manji broj stručnih institucija. Planiranje je u RS centralizovano, sa djelomičnim nadležnostima lokalne uprave, dok u FBiH svaki od kantona ima sopstvene zakonske norme kojima uređuje ovo polje. Praktična posljedica kantonalne organizacije ovog sektora ogleda se u činjenici da nikada nije usaglašen prostorni plan FBiH, što u pravnom smislu znači da se realizacija svih planova nižeg reda odvija u stanju pravne nesigurnosti, obzirom na nedostatak temeljnog dokumenta koji definiše pravni okvir za izradu i realizaciju planova nižeg reda (kantonalnih, gradskih, opštinskih, kao i regulacionih planova ograničenih područja). Struktura je najzamršenija u slučaju grada Sarajeva. Postoji preklapanje nadležnosti između opština i Grada Sarajeva. Ovo znači da, uz kanton, koegzistiraju tri normativne instance, što višestruko komplikuje situaciju.
Međutim, iako još uvijek načelno prerogativ uprave, planiranje i prostorni razvoj sve su manje ono čime se uprava bavi. Planiranje najčešće predstavlja kompromis između onog što je zamišljeno, onoga što je realno izvodivo, odnosno, onoga što je moguće finansirati i izvesti. Pored toga, bitna funkcija planiranja služi i za regulisanje zatečenog stanja, što njenu ulogu kod legaliziranja neplaniranog razvoja svodi na posredničku. Posebno pitanje predstavljaju otvorenost, odnosi, funkcije, kao i svrha učestvovanja u mehanizmima planiranja. Jedan izvor ovako sumira urbani razvoj u Bosni i Hercegovini (BIH) od 1995:

U periodu od 1995.-2010. godine, odjeljenja za prostorno uređenje u gradskim upravama bila su pod snažnim uticajem privatnih investitora koji su bili nosioci participacije u planiranju i građenju do te mjere da je došlo do vidljive promjene u razvoju bosansko-hercegovačkih gradova u ovom periodu. To je dovelo do pada standarda prostornog uređenja i izgradnje, uključujući i nedostatak adekvatne stručne kontrole tehničke dokumentacije, koja podrazumijeva zaštitu projektantskih normativa i standarda, smanjenje inspekcije gradilišta, kao i nedostatak poštovanja lokacije koja je u razvoju.⁵⁹

Treba primjetiti da izvještaj navodi kako su privatni investitori bili osnovni „nosioci participacije.“ Ovo dovodi u pitanje operativni koncept participacije jer upućuje na asimetričan odnos u u kojem se nalazi stanovništo i uprava. Dati opis, iako se radi o procesima manjeg obima, približava se opisanoj situaciji u Sao Paolu. U opštem smislu, radi se o raširenom procesu koji je posljedica temeljitih promjena u posljednje dvije decenije, kada se moć upravljanja razvojem gradova, u velikoj mjeri, prem iz javnog u privatni sektor.⁶⁰

Osnova za participaciju u upravljanju prostorom u RS regulisana je Zakonom o uređenju prostora i građenju, koji definiše okvire javnog uvida, načine uključivanja stanovništva i specifikuje određene obaveze uprave. Prema članu 48. ‘predlagač’ je dužan „da razmotri sve primjedbe, prijedloge i mišljenja koja su dostavljena tokom javnog uvida i da prije utvrđivanja prijedloga dokumenta prostornog uređenja prema njima zauzme stav, te da obrazložen stav u pisanoj formi dostavi nosiocu pripreme i licima koja su dostavila svoje prijedloge, primjedbe i mišljenja.”⁶¹

O primjedbama se raspravlja na javnoj raspravi koja ne uključuje stanovništvo. Osim toga, participacija u planiranju je djelomično definisana i unutar okvira Zakona o lokalnoj samoupravi⁶² u dijelu lokalnih nadležnosti o upravljanju prostorom i organiziranju participacije.
U oblasti participacije u urbanom upravljanju u FBiH, pravno najdalekosežniji je efekat Uredbe o jedinstvenoj metodologiji za izradu planskih dokumenata.⁶³

Prema ovoj uredbi „u svim fazama pripreme i izrade planskih dokumenata, na svim nivoima prostornog planiranja u Federaciji obavezno je obezbijediti sudjelovanje javnosti.“ Nosioci pripreme su dužni „izraditi Program uključivanja javnosti u proces pripreme i izrade za sve planske dokumente“ na osnovu kojeg se precizno „definiraju načini uključivanja javnosti (organiziranje tribina, okruglih stolova, javnih rasprava i drugih oblika uključivanja javnosti) u svim fazama pripreme i izrade planskog dokumenta.“⁶⁴

Kanton Sarajevo je specifičan po jednoj normi iz Kantonalnog zakona o prostornom uređenju koja se direktno tiče pitanja participacije.⁶⁵

Naime, član 46. omogućava diskreciju opštinskoj izvršnoj vlasti (odnosno načelnicima ili načelnicama) u vršenju ispravki planskih dokumenata.⁶⁶

Prema nekim mišljenjima, ovaj član nije problematičan sam po sebi jer omogućava određenu moć prilagođavanja planova. Zakonski je upotreba ovog prava ograničena samo na postupke korekcije koji ne smiju mijenjati osnovne parametre plana. Ipak, čini se kako se mehanizam često upotrebljava kako bi se, bez obaveze uključivanja javnosti, planovi značajnije prilagođavali interesima i zahtjevima investitora i zaobišla normativna moć viših instanci i što jednostavnije omogućile investicije, bez obzira na to kakvo bi eventualno bilo mišljenje stanovništva, a često i stručnih službi.⁶⁷
I pored tvrdnji da se generalne obaveze redovno poštuju⁶⁸, ne postoje izvori koji bi pokazali šta ovakva zakonska uputstva u praksi znače, koliki je obim i kakvi su efekti participacije. Treba primjetiti da navedene norme ne definišu pod kojim uslovima i u kojem opsegu bi participacija trebala omogućiti uticaj stanovništva na ishode. Sličan je slučaj i sa participacijom u drugim sektorima upravljanja.⁶⁹

Takođe, odredbe o participaciji ne uvode razliku u odnosu na planove različitog opsega odnosno nivoa, niti specifikuje participativne odnose i obaveze. Time je zanemarena razlika u svrsishodnosti planskih dokumenata različitih nivoa, od kojih neki direktno intervenišu u neposredno, svakodnevno životno okruženje, dok drugi tek postavljaju široke referentne okvire čije efekte nije uvijek moguće jednostavno opažati niti se njihov efekat uvijek ostvaruje u praksi upravljanja.

Presudno pitanje formalnih participativnih mehanizama tiče se uticaja koji je participacijom moguće ostvariti. Američka autorica Sherry R. Arnstein je 1969. godine definisala model poznat pod imenom „ljestve participacije“ koji je još uvijek koristan za prosuđivanje efekata učestvovanja.⁷⁰

Model definiše osmostepenu skalu uticaja unutar 3 šire kategorije, od najslabijeg do vrlo visokog uticaja. Ove kategorije su:
1) neparticipacija, koja nije ništa drugo nego formalna mogućnost da se ili izrazi frustracija stanovništva ili pruži prilika upravi da manipulira stavovima i mišljenjem stanovništva; 2) pretvaranje, unutar koje se participacija omogućava, ali ne nosi nikakvu stvarnu moć i 3) građanska moć, koja već predstavlja otvaranje procesa odlučivanja za istinski uticaj stanovništva koji varira od mogućnosti da se su-odlučuje do isključive i obuhvatne moći odlučivanja kao npr. u slučaju već opisanog participativnog budžetiranja.

Ukoliko participativne metode upravljanja u Bosni i Hercegovini razmotrimo u kontekstu gore opisane skale, zaključujemo kako nema niti jednog slučaja, u bilo kojoj sferi javnih poslova, u kojem je stanovništvu data isključiva moć odlučivanja ili su-odlučivanja makar u ograničenom opsegu. Pravih participativnih budžeta nema, određeni stepen participacije postoji, no ona je ograničena na fazu donošenja budžeta, i ne uključuje participaciju kroz sve korake pripreme. U principu, stepen uticaja ne doseže stepen skale koji bi značio stvarnu moć da se formuliraju odluke. Osim toga, participativnim metodama u BiH nedostaje kontinuirano učešće kroz sve etape planiranja i izvođenja mjere ili politike, što se navodi kao jedna od najbitnijih karakteristika istinski participativnih demokratskih metoda. U slučaju npr. izrade budžeta ili utvrđivanja planske dokumentacije, participacija je ograničena na period prije usvajanja dokumenta. Jednom nakon što je budžet ili regulacioni plan usvojen, on postaje alat u rukama uprave i tako izmješta mjeru ili plan izvan prostora unutar kojeg je participativno moguće djelovati.

Postoji i niz dodatnih problema sa načelnom participativnom otvorenošću sistema urbanog upravljanja koji se tiču opsega i determinanti participacije. Najprije, teško se može govoriti o razvijenoj kulturi participacije tako da nije rijedak slučaj da na raspravi bude više predstavnika/ca uprave nego građana i građanki.⁷¹ Što je više privatnih interesa zahvaćeno određenom mjerom, participacija će biti intenzivnija, dok će pitanja od šireg značaja, kako se čini, privući mnogo manje pažnje.⁷² Smatra se kako je stanovništvo starije dobi najaktivnije jer „još uvijek vjeruju u javno dobro i angažman“, dok velika većina među mlađom generacijom gaji nepovjerenje prema demokratskim institucijama pa tako i mehanizmima ove vrste. Osim toga, nedostaje aktivnosti uprave koje bi vodile smislenijem učestvovanju, kao što su formiranje i održavanje ciljnih grupa, iscrpno i tačno informisanje, kao i uvođenje jasnih pravila i obuhvatnog normativnog okvira koji reguliše učešće na svim nivoima ali i odnose koordinacije među akterima.⁷³ Istovremeno, čini se kako je ovo pitanje potpuno van radara organizacija koje zastupaju većinske ali i ugrožene grupe. Ne čude onda stavovi kako je participacija „bitna, ali ne i korisna, jer ne dolazi do stvarno participativnog procesa.“⁷⁴
Neki su autori istakli kako je prostorno planiranje, više nego druge oblasti upravljanja javnim poslovima, obavijeno aurom stručnosti, koja odvraća izvjestan broj onih koji su spremni da se uključe. Razlog za ovakvo ponašanje bi mogao biti psihi feonomen koji se naziva ‘racionalno ignorisanje’ zbog kojeg većina stanovništva, na osnovu poredbe neposredne koristi od učestvovanja i napora koji zahtjeva informisano učestvovanje, radije bira da se ne bavi ovim pitanjima, što je, kako se čini, i lokalno raširen slučaj.⁷⁵

Ako ovo označimo kao „zapuštenost urbane svijesti“, ona se očituje i u nerazvijenoj javnoj raspravi o društvenoj dimenziji gradova, arhitekture i urbanizma koja bi se vodila između različitih društvenih i urbanih instanci, i npostojanju prostora u čijim bi se okvirima ona mogla zapodjenuti, kao i istraživačkih i napora i istraživača koji bi se sistematski bavili urbanim pitanjem.⁷⁶

Postoje i mišljenja kako je privatizacija kao ekonomski proces doprinijela individualizaciji urbanih odnosa što je dovelo do takmičenja u zadovoljavanju individualnih interesa. Ovo je otvorilo prostor djelovanju moćnih aktera koji raspolažu resursima kojima je ove nedostatke moguće nadomjestiti. Tako se pokazuje da se, uzimajući u obzir reduciranu moć stručnih instanci, upravlja na osnovu, suštinski, političkih odluka i “ maksimalno izlazi u susret investitorima.”⁷⁷ Ovo bi, riječima naše sagovornice, značilo da se “pogrešno koristi demokratija.”⁷⁸

Tu se ukazuje problem definicije demokratije koja se odriče bilo kakvog unaprijed određenog sadržaja opštih interesa ili mehanizama javnog pregovaranja kojim se on može utvrditi.
Posljedice ovih procesa možemo opažati i unutar reprezentacijskih prostora gradova. Širom zemlje se uklanjaju spomenici NOB-a⁷⁹ i zamjenjuju etničkim, a sve ćešće i slobodnije, politički vrlo problematičnim znakovljem, uz minimalni širi interes. Žrtve ovih procesa nisu samo stari znakovi i simboli već i oni vezani za najskoriju istoriju. Tako je npr. u Tuzli na simbolički veoma važnoj tački, Tuzlanskoj kapiji, prije nekoliko godina izgrađen privatni objekat kojim je formalno relativizirana ova vrlo bitna gradska referenca.⁸⁰

Interesantno se osvrunuti i na jedan sarajevski slučaj sa početka 2014. godine. Tada je inicijativu za igradnju zajedničkog spomenika žrtvama Sarajeva i Srebrenice pokrenuo poznati sarajevski režiser, aktivan i izvan okvira svoje struke. Ubrzo nakon što se za ovu inicijativu saznalo, činilo se kako bi brzo mogla ući u fazu realizacije i pored niza utemeljenih, javno iznesenih, primjedbi.⁸¹

Zamisao idejnog tvorca je bio da se spomenik predstavi već u maju 2014., ali će masovni februarski protesti ovu ideju baciti u potpuno drugi plan. Ako pomenute slučajeve posmatramo na načelnoj ravni, oni nam govore o tome kako prostorna politika operiše kroz formalne institucije, ali i kroz različite povlaštene pozicije koje omogućavaju direktniji pristup institucijama i formalnoj moći. Iako je načelno, svakome pojedinačno omogućeno da predloži intervenciju u javni prostor (npr. kao intervenciju u plansku dokumentaciju), pojedinci, grupe ili organizacije sa političkim, ekonomskim i, u najširem smislu shvaćenim, simboličkim kapitalom će očigledno biti u značajnoj prednosti.

Ipak, uprkos činjenici da je definisani formalni okvir restriktivan, intenzivna participacija formalnim putem može imati snažniji efekat i to najčešće tako što će istupiti van granica ovog okvira. Jedan nedavni javni participativni skup u sarajevskoj Općini Centar ovo vrlo lijepo demonstrira.⁸²Iako, s obzirom na uključene strane, vrlo netipičan,⁸³slučaj demonstrira i kako se participacija po pozivu lako može transformisati u participaciju bez poziva, što može dovesti u pitanje pravila koja „onaj koji poziva“ uspostavlja, i barem privremeno, preuzeti vodstvo u usmjeravanju procesa. Na dnevnom je redu bio prijedlog urbanističkog projekta za gradsku pijacu „Sirano“ unutar koje trenutno, pod zakupom operiše preko stotinu individualnih radnji. Sala opštine je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, skup je osiguravalo policijsko obezbjeđenje. Predlagač je bila privatna kompanija koja je i vlasnica ovih poslovnih prostora. Prijedlog je predvidio uklanjanje svih radnji i gradnju stambeno-poslovnog kompleksa unutar kojeg bi onda trenutnim zakupcima bila data prilika da kupe ili zakupe prostore za svoje radnje. Intenzivan pritisak, u nekoliko navrata na rubu incidenta, i glasan protest koji su nastali kao reakcija na neke vrlo nejasne pozicije unutar cijele situacije, zaustavili su raspravu i prije nego je mogla početi. Sukob različitih aktera, i rezervisana uloga organa uprave, u ovom slučaju opštine⁸⁴, pokazali su jednu moguću participativnu konfiguraciju ali i podvukli konstitutivni društveni sukob koji tek u rijetkim situacijama poput ove, možemo direktno opažati. Ako se sada vratimo na pitanje javnog interesa, bez obzira na značajno drugačije istorijsko iskustvo, jasno je da u savremenoj Bosni i Hercegovini dominira liberalni model javnog interesa. Često se navodi kako je osnovni zadatak prostornog planiranja da štiti javni interes i da ga usaglasi sa privatnim interesima i potrebama,⁸⁵međutim, u slučajevima koje smo pobliže istražili, javni interes se čini vrlo rastezljivom kategorijom kojom se nerijetko „manipuliše kako bi se manipulisalo prostorom.“⁸⁶Tako je nedavno, pozivanjem na javni interes, načelnik jedne sarajevske opštine branio prijedlog rušenja niza porodičnih kuća kako bi se omogućila masovna privatna gradnja.⁸⁷ Ne postoji lista sa popisom pitanja koje se mogu ili trebaju smatrati javnim interesom. Ne postoji ni jasan mehanizam artikulacije ili zaštite javnog interesa, niti specifikacija šta on u urbanom smislu znači. On je tako nestalna pravna kategorija koju od slučaja do slučaja definiše neki organ vlasti. Čujemo kako je „vlada utvrdila javni interes“, a onda slijedi priča o koncesiji puteva ili zemljišta za izgradnju odmarališta i sličnih objekata. Istovremeno je gotovo pa nezamislivo da se javnim interesom proglasi pitanje od istinski šireg zajedničkog značaja, poput npr. ulganja u dostupnost zdravstvene zaštite, omogućavanje svima dostupnog besplatnog obrazovanja, ili bilo koje pitanje koje se dovoljno snažno artikuliše u javnoj sferi, osim u slučajevima kada pojedinim, politički bitnim, ekonomskim akterima u javnom vlasništvu, javni interes omogućava snažniji monopol, poput npr. onaj u elektrodistribuciji odakle se onda izvlači „politički novac.“ Tu se jasno može vidjeti kako se značenje javnog interesa konstruiše u političkim pregovorima. U najradikalnijem smislu, jednom „utvrđeni“ javni interes će omogućiti bilo kakvu intervenciju, čak i ako bi njeni efekti mogli biti katastrofalni za jednu regiju ili lokalitet. S obzirom na nedovršenost koncepcije javnog interesa, ništa nije unaprijed isključeno iz operacija tržišta, javni prostori, trgovi, zgrade pa čak ni npr. izvori vode, mora, plaže, otoci ili mineralna dobra. U pretpostavljenom ravnopravnom takmičenju oko sadržaja javnog interesa, prevagu lako odnose ekonomski i politički moćni akteri.
U uslovima u kojima se urbani razvoj gotovo ni ne finansira iz javnih budžeta i sve više u oslanja na privatno finansiranje⁸⁸, maksimalno što planiranje, kao stručno znanje i praksa može, je da postavi okvire koji treba da omoguće i stimulišu uvođenje određenih graditeljskih ambicija unutar pravnih okvira. U toj tački se otkriva stvarni značaj, uloga i moć privatnog kapitala u oblikovanju gradova koje je podređeno interesima investitora pa, kako neki tvrde: ”ne vlada urbanizam, nego kapital, i on nameće svoje vrijednosti.”⁸⁹ Drugim riječima, urbanizam odnosno planiranje, danas predstavljaju tek „predigru za investitore“⁹⁰, a nikako procese kojim se sistematski gradi vizija jednog urbanog prostora.

Ovakav je razvoj doveo do urušavanja sistema koji se brinuo o zajedničkim potrebama šire populacije kao što su stanovanje ili transport, do nestajanja i hroničnog nedostatka istinskih javnih prostora⁹¹ i uslovio političku taktiku kapilarnog održavanja socijalnog mira zadovoljavanjem individualnih interesa, kao u slučaju masovne legalizacije neregulisane privatne gradnje.⁹² Dvije su dominantne figure urbanog razvoja u BiH u 21. vijeku vidljive posljedice ovog procesa: sveprisutni „poslovnostambeni objekat“ kao marker promjene gradova koja je rezultat ekonomske dinamike i „kuća bez fasade“ kao najvidljiviji marker individualizirane prakse stanovanja. Na djelu tako imamo vrlo rigidnu paradigmu urbanog razvoja koja višestruko ograničava mogućnosti demokratske transformacije odnosa u gradovima.⁹³
Međutim, odnosi u upravljanju će, osim formalnim mehanizmima, biti oblikovani kulturom, sposobnostima i efektima neformalnog organizovanja i djelovanja šireg stanovništva ili pojedinih segmenata. Kao reakcija na vladavinu opisane urbanističke paradigme, širom svijeta razvili su se urbani pokreti okupljeni oko ideje, da parafraziramo poznatiju frazu, kako su drugačiji gradovi mogući.⁹⁴ O njima se govori kao o ‘kritičkim urbanim akterima planiranja’ ili kao o subjektima ‘grassroot urbanog planiranja.’ Urbani pokreti u Bosni i Hercegovini u pravom smislu ne postoje niti postoje organizacije koje nastoje organizirati i voditi alternativne urbane politike. Razlozi za ovakvo stanje tek trebaju biti ispitani.⁹⁵ Ipak, i pored nepostojanja organiziranih i razvijenih urbanih pokreta, intervencije u urbana tkiva gradova, u više su navrata u posljednjih nekoliko godina, bile uzrok organizovanog otpora. Navešćemo nekoliko primjera. Vjerovatno najinteresantniji je banjalučki slučaj borbe oko poznatog gradskog lokaliteta, znanog kao Picin park. Priča o ovom parku počinje 2006. godine kada je javno upozoreno na „usvajanje regulacionog plana kojim se predviđa uništenje Picinog parka.“⁹⁶ Tada nije bilo značajnijeg angažmana stanovništva, iako je park bio jedna od rijetkih zelenih zona u centru grada i zajedničko mjesto značajne grupe stanovništva. Kroz sumnjive radnje, park je dodijeljen kao građevinsko zemljište lokalnoj građevinskoj firmi. Kada je park trebao biti zamjenjen trinaestospratnicom, u maju 2012. godine, lokalna grupa aktivista i aktivistica je pod sloganom „Park je naš!“ ujedinila šire stanovništvo i organizovala protestne šetnje protiv ovake mjere koje su znale okupiti više hiljada ljudi. Šetnje će potrajati više od dva mjeseca, eksplicitno se pozivati na smisao prava na grad, no na žalost bez rezultata. Danas još uvije traje izgradnja „stambeno — poslovnog objekta“ koji će prema dostupnim podacima, jednom kad bude završen, dosezati visinu od 20 spratova.⁹⁷

Poseban značaj ovog slučaja je činjenica da je na osnovu direktne urbane akcije bilo moguće otvoriti i obuhvatnije teme društvene moći i nejednakosti i od, naizgled vrlo ograničenog slučaja, jednog zelenog prostora u gradu, napraviti „strukturni prostor“, kako je to označila jedna komentatorica.⁹⁸

U Sarajevu, nije bilo značajnijeg masovnog organizovanja u odnosu na urbana pitanja. Iako je izraženo mnogo javnog nezadovoljstva oko različitih intervencija u posljednjoj deceniji, nezadovoljstvo najčešće nije vodilo organizovanom otporu. Jedan od interesantnijih izuzetaka je nedavni slučaj otpora organiziranog protiv izgradnje benzinske pumpe u naselju Otoka, kada je lokalna grupa kroz mobilizaciju putem mjesne zajednice, peticijom i direktnim organizovanjem spriječila otpočinjanje radova.⁹⁹

U decembru 2014. godine, svjedočili smo sličnom pokušaju stanovništva sarajevskog naselja Čengić vila da zaustavi gradnju poslovnih jedinica na jednoj od rijetkih zelenih površina u tom dijelu grada. Ipak, ovaj je pokušaj po svemu sudeći bio osuđen na neuspjeh; objekat na tom mjestu je prethodno planski utvrđen pa nije bilo direktne zakonske prepreke kao argumenta u rukama stanovništva.¹⁰⁰ Naglašavamo kako su se oba sarajevska slučaja desila nakon masovnih protesta iz februaru 2014. godine, u uslovima pojačane i proširene društve mobilizacije koja je pratila i bila posljedica ovih događaja.¹⁰¹
Ovi slučajevi sugerišu da određene osnove za izgradnju pokreta postoje ali neriješena ostaju bazična pitanja: pitanje uslova pod kojim je moguće generisati i održavati trajne veze i pitanje idejne i organizacione forme unutar koje je ovo moguće ostvariti.

3

PROSTORI I POLITIKA ZAJEDNIČKOG

Na osnovu dosadašnjeg izlaganja može se izvući nekoliko okvirnih zaključaka. Efekti planiranja, iako se načelno bavi tehničkim pitanjima funkcionisanja urbanih sistema, višestruko prevazilaze njihovu tehničku dimenziju i tiču se osnovnih pitanja reprodukcije i konstitucije društvenosti pa tako i pitanja moći, pravde, jednakosti i nejednakosti. Drugim riječima, prostorna se politika ne tiče samo inertnog prostora koji se oblikuje neutralnim tehničkim postupcima, već je u složenoj interakciji sa opštijim društveno-ekonomskim odnosima kao i odnosima među različitim grupama definisanim u klasnim, polnim, dobnim ili kulturnim terminima. Iz tog su razloga prostori i gradovi više od scenografije. Oni su sve više robe u ekonomskoj razmjeni na tržištu i zato istinski ulozi u društvenom sukobu. Oni su međutim isto tako i mjesta konstitucije institucija koje oblikuju društvenu stvarnost ali i mjesta toerijskog i praktičnog otpora djelovanju ovih institucija.¹⁰² U ovom svjetlu treba razmotriti problematičnu ulogu planiranja koje vrlo lako, uz postojeće participativne mehanizme, može biti upotrebljeno kao neoborivi argument protiv organiziranog izražavanja volje stanovništva. Jednom usvojeni planski dokumenti, legitimizovani formalnim procesom participacije, predstavljaju neoboriv argument za upravu, investitore, developere (eng: „one koji razvijaju“) da se „počnu radovi.“

Nužno je međutim i kvalifikovati stvarnu ulogu stručnih aktera, koja je u odnosu na interese izražene unutar vladajuće konstelacije političko-ekonomske moći, svedena na čisto sekundarnu. Riječima jednog od naših sagovornika treba podvući kako su: „pitanja planiranja dubinski vezana uz temeljne društvene i ekonomske odnose. Ona su tako samo eho problema.”¹⁰³ U tom smislu, iz vida ne smijemo izgubiti činjenicu da u BiH, kao i u velikom dijelu svijeta, urbanizacija i urbani razvoj gotovo u potpunosti počivaju na snazi i interesima privatnog (spekulativnog) domaćeg ili stranog kapitala. To znači da, bez obzira na lične motive i političke preference onih koji su u tehničkom smislu odgovorni za dizajniranje urbanih sistema, u sadašnjim uslovima, savremeni urbanizam gotovo da ne može biti ništa drugo nego tehnička ispomoć za realizaciju ciljeva profita. Ovo znači da kritika mora dovesti u pitanje ove i ovakve, u ovom trenutku gotovo pa neupitne, ekonomske ciljeve društvenog kretanja, a to je sigurno jedan od najtežih zadataka.

Kada je u pitanju ideja demokratske participacije, trenutno dominantni formalni model vrlo restriktivno definiše ovu rubriku. Mehanizmi participacije moraju biti uređeni tako da mogu spriječiti dominaciju političko-ekonomske moći, omogućiti direktno i predstavničko uključivanje dijelova populacije isključenih iz prakse participacije i artikulaciju zajedničkog interesa širokih, prosječnih društvenih slojeva. Potrebno je definisati jasna pravila prema kojima se učešće organizira i provodi, kada se, i pod kojim uslovima ono smatra legitimnim i time opravdava nastavak procesa odlučivanja ili planiranja, definisati uslove pod kojima učešće može uticati na odluke, planove i procese planiranja i posebno odrediti način učešća isključenih populacija. Naši i drugi primjeri ukazuju na potrebu, o kojoj je već bilo riječi, da se omogući i stimuliše što je moguće ranije i efektivnije uključivanje stanovništva. Potrebno je analizirati mogućnosti i poučne slučajeve integracije participacije u upravljanju prostorom sa participacijom u upravljanju drugim javnim poslovima, posebno javnim finansijama i insistirati na formalizaciji ovih praksi.

Što se tiče neformalne participacije presudna pitanja ostaju ona o mogućnosti razvijanja, održavanja i širenja društvenih pokreta, te ona o dometima ovih praksi unutar snažno asimetričnih odnosa. Ako bismo govorili o kulturi proširene participacije ona je kod nas još uvijek u povojima. Međutim, kao što mnogi slučajevi pokazuju, u specifičnim, teško predvidivim uslovima neobičnih konvergencija, participacija, kao široka, uključujuća praksa predstavlja alat koji kroz sopstvenu reinvenciju, barem na kratko, može imati transformativne efekte. Ipak, bilo kakve dugotrajne posljedice će zavisiti od uspješnosti kritike formalnih institucija jednako kao i od napora na konstrukciji drugačije vizije institucija kroz osvajanje starih i konstrukciju novih demokratskih prostora. Ovo zahtjeva širenje borbe za kontrolu nad resursima i snaženje kapaciteta za refleksiju, samoorganizovanje, povezivanje i političku artikulaciju. Zahtjeva i konstituciju autonomnih snaga koje će biti u stanju da javno artikulišu politiku otpora dominantnim modelima upravljanja i opišu njihove uslove i šire posljedice. Konačno, ostaje i teško pitanje organizacionih formi unutar kojih je ove zahtjeve moguće razvijati. Iako definitivnih odgovora nema, u uslovima konfuzije, treba razvijati orjentacione političke i organizacione principe i eksperimentisati sa netipičnim organizacionim odnosima i formama kako bi se gradio provizorni okvir emancipacije u odnosu na koji bi vrlo različiti akteri mogli formulisati svoje akcije.

Neki naši nalazi dodatno potvrđuju tezu o preklapanju procesa upravljanja gradovima i opštijih procesa demokratskog upravljanja.¹⁰⁴ Zbog toga su nam potrebni teorijski modeli i taktike koje povezuju ova dva nivoa upravljanja i koji mogu otvoriti mogućnost transformacije urbanih prostora u mjesta otpora snažnoj dominaciji političko-ekonomske moći.¹⁰⁵ Ovo je osnovni izazov. Kako u ovim uslovima drugačije upravljati gradovima (i društvima)? Osim dizajna odgovarajuće materijalne infrastrukture, ovo znači odgovoriti i na nekoliko pitanja čiji bi odgovori mogli činiti jednu politiku zajedničkog i pomoći da se iscrtaju obrisi nove strategije otpora i borbe. Kako želimo živjeti zajedno? Kako možemo živjeti zajedno? Gdje i kako trebamo graditi zajedničko? U kakvim uslovima možemo i želimo živjeti i graditi zajedno? Odgovori na ova pitanja se nikako ne tiču samo gradova, ali se gotovo sigurno nalaze u gradu. Na bazičnom nivou, dok se većina procesa uprave i kapitala dešava daleko od očiju javnosti, prostori u gradovim su direktno dostupni pogledu i neposredno dostupni za akciju. Prostor nad kojim izjavimo i nastojimo da vršimo zajedničko pravo može biti u stanju da mobilizuje različite heterogene društvene organizacije, proširi horizont društvenog organizovanja izvan urbanih okvira i pomogne konstituciju autonomne ne-javne i ne-privatne moći. Upravo su zato gradovi mjesta od posebnog značaja za političku praksu.

Boriša Mraović

FUSNOTE

1 Tekst je rezultat dugačkog procesa prikupljanja podataka i literature, pisanja i uređivanja. Na konačnoj je verziji, u različitom obimu, radilo više ljudi i zato ga treba shvatiti kao zajednički proizvod.

2 Primarni podaci su skupljeni putem online upitnika (upitnik je administriran u periodu od oktobra do decembra 2014. godine, prikupljena su 123 odgovora iz gradova širom Bosne i Hercegovine, kao i iz nekoliko velikih gradova iz regije: Beograda, Zagreba i Skoplja), dvije fokus grupe (fokus grupe su održane u Sarajevu i u Tuzli, u decembru 2014. godine; učestovalo je 14 osoba, iz organa uprave, profesionalki i arhitektica, istraživača i aktivista), kroz niz formalnih i neformalnih intervjua i razgovora (u Sarajevu i Tuzli) kao i kroz učešće na participativnim događajima u Sarajevu.

3 Ova se dva termina koriste naizmjenično jer se radi o sinonimima koji su ušli u svakodnevnu govornu upotrebu.

4 U literaturi nailazimo na razlikovanje između:1) parohijalne političke kulture koju karakterizira totalno odsustvo odnosa građana i državnih institucija i procesa; 2) podaničke kulture koja uključuje odnose sa političkim objektima, ali isključivo pasivne i 3) participativne sa aktivnim odnosom između individua, grupa i političkih instanci; vidi npr: Podunavac, Milan. 1998. Princip građanstva i poredak politike. Beograd: Čigoja.

5Ovo je prevod engleskih sintagmi ‘participation by invitation’ i ‘participation by irruption’. Dok je prevod prve direktan i jednostavno prevodiv na naš jezik, prilikom prevoda druge sintagme, umjesto ‘masovnog upada’ što bi po značenju bio precizniji prevod riječi irruption, radi uspostavljanja određene suprotnosti odlučili smo se za slobodniji prevod i otud ova sintagma ‘participacija bez poziva’.

6 Pateman, Carol. 1970. Participation and Democratic Theory, Cambridge University Press.

7 U našem se kontekstu o ‘participaciji’ i ‘učešću građana i građanki’ počelo govoriti u okvirima postratne stabilizacije, društvene i ekonomske transformacije i jezičke re-edukacije stanovništva, koje počinju u drugoj polovini 90-thi i teško ju je posmatrati kao autentično osvojen politički prostor. Nasuprot ovom relativno novom trendu, istorijsko iskustvo naših prostora kada je u pitanju demokratsko učestvovanje u procesima odlučivanja i upravljanja daleko je starije i vrlo specifično čak i u svjetskim razmjerima. Zvanično su se ove prakse zvale ‘radničko samoupravljanje.’ Dominantni, patronizirajući stav spram ovih modela i imenica ne uvažava činjenicu da se radilo o vrlo naprednim i originalnim demokratskim metodima upravljanja ekonomijom i društvom. Posebno dalekosežna ideja ovog koncepta, bez obzira na poteškoće u realizaciji, je kolektivno rukovođenje i odlučivanje unutar ekonomskih organizacija, firmi i kompanija. Vidi: Pateman, Carol. 1970. Participation and Democratic Theory, Cambridge University Press; Gene S. Leonardson & Dimitar Mirčev. 1979. A Structure for Participatory Democracy in the Local Community: The Yugoslav Constitution of 1974, Comparative Politics, 11:2,189–203. Ovo ne implicira da je model samoupravljanja bio bez nedostataka. Analize su pokazale da su proklamovana načela bila tek djelomično izvedena u praksi i da je ogromni dio moći da se upravlja ostao visoko centraliziran u strukturama Komunističke partije. Ovo međutim ne znači da nam proučavanje ovog modela ne bi moglo biti od koristi danas kada se, na globalnom nivou, radi na inoviranju parlamentarne, reprezentativne demokratije.

8 Ratka Čolić, Đordje Mojović, Mladen Petković, Natasa Čolić 2013., Guide for participation in urban development planning, Belgrade: Ambero consulting/ GIZ Serbia
9 Vidi npr: Schumpeter, Joseph. 1967. Democracy, Socialism, Capitalism. Harper Perennial; vidi takođe: Krouse, Richard W. 1982. Polyarchy & Participation: The Changing Democratic Theory of Robert Dahl, Polity 14:3, 441463. Danas se možda može govoriti o hibridnoj ideji elitne demokratije u kojoj se čak ni izabrana izvršna vlast ne shvata kao ona koja autonomno upravlja već kao mehanizam implementacije politike koja se formira drugdje i na drugim temeljima. Jedan takav, užasno poučan slučaj je onaj u Grčkoj posljednjih nekoliko godina, a posebno nakon što je lijeva koalicija Syriza osvojila većinsku vlast. Ovaj nam slučaj demonstrira kako je potpuno izgubljena autonomija vladanja u situaciji kada je funkcionisanje cjelokupnog javnog sistema dovedeno u pitanje i to kao posljedica duga međunarodnim zajmodavcima. O ovom slučaju vidi npr. Flassbeck Heiner & Costas Lapavitsas, 2015. Against The Troika: Crisis and Austerity in The Eurozone, London/New York: Verso.

10 Ovdje je interesantno spomenuti kako je slična situacija i u strukturama poput EU. U izvještaju iz 2015, Transparency International slika poraznu sliku o zemljama u EU i otkriva jedan od institucionalnih mehanizmima dominacije kroz institut i nereguliranost praksi lobiranja. Vidi: Mulcahy, Suzanne. 2015. Lobbying in Europe — Hidden influence, Privileged Access. Transparency International EU; dostupno na: http:// www.transparencyinternational. eu/wp-content/uploads/2015/04/ Lobbying_web.pdf

11 Vidi: Horvat, Branko. 1983. Politička ekonomija socijalizma. Zagreb: Globus

12U jednoj nedavnoj obuhvatnoj studiji autori su pokazali kako je ovo dominantan odnos snaga u politici SAD; vidi: Martin Gilens & Benjamin I. Page. 2014. Testing Theories of American Politics: Elites, Interest Groups, and Average Citizens, Perspectives on Politics 12:3; 564–581.
13Postoji npr. inicijativa za osnivanje međunarodne organizacije koja bi radila na uvođenju participativnih metoda odlučivanja na svim nivoima i u svim segmentima upravljanja društvima; vidi. International Organization for a Participatory Society (www.iopsociety.org); vidi takođe: Allegretti, Giovanni. 2014. “Participatory democracies: a slow march toward new paradigms from Brazil to Europe?.” u Françoise Lieberherr-Gardiol and Germán Solinís (ur.) Cities Into The Future, Chicoutimi: Les Classiques des sciences socials, 141–177

14 Negri, Antonio & Raf Valvola Scelsi, 2011. Zbogom, gospodine socijalizam. Zagreb: VBZ

15 Vidi npr. Owen, David. 2012. Constituting the polity, constituting the demos: on the place of the all affected interests principle in democratic theory and in resolving the democratic boundary problem. Ethics & Global Politics 5:3; 129–152; Song, Sarah. 2012. The boundary problem in democratic theory: why the demos should be bounded by the state, International Theory 4:1, 39–68; Ova pitanja čine posebno problematičnim savremene izazove upravljanja koji prelaze granice država, kakvi su ekološki, zdravstveni, sigurnosni ili ekonomski, jer se odluke koje odlučuju ishode ili smjerove akcija donose unutar uskih, često nepreprezentativnih krugova, dok je njihovim posljedicama potencijalno pogođena cijela populacija čovječanstva.

16 Vidi npr: Fraser, Nancy. & Honneth, Axel. 2003. Redistribution or Recognition? A Political-Philosophical Exchange, London/New York: Verso.

17 Baiocchi, Gianpaolo & Ernesto Ganuza. 2014. Participatory Budgeting as if Emancipation Mattered, Politics & Society 42:1, 29–50; Sintomer, Yves et al. 2013. Participatory Budgeting Worldwide — Updated Version, Bonn: Global Civic Engagement — Service for Development Initiatives; Allegretti, 2014. „Participatory democracies: a slow march“

18 Za analizu različitih modela koji su u upotrebi u Evropi vidi: Sintomer, Yves, Carsten Herzberg & Anja Röcke. 2008. Participatory Budgeting in Europe: Potentials and Challenges. International Journal of Urban and Regional Research 32:1, 164–178.

19 Baiocchi, Gianpaolo & Ernesto Ganuza. 2014. Participatory Budgeting as if Emancipation Mattered

20 O osnovnom problemu participativnog budžetiranja, osiguravanju kontinuiteta uključivanja vidi: Alves, Mariana Lopes & Giovanni Allegretti. 2012. (In)stability, a key element to understand participatory budgeting: Discussing Portuguese cases. Journal of Public Deliberation 8:2; dostupno na: http://www. publicdeliberation.net/cgi/viewcontent. cgi?article=1235&context=jpd

21 Allegretti, Giovanni. 2014. “Participatory democracies: a slow march“; Valerstine, Imanuel. 2004. Opadanje Američke moći, Podgorica: CID;
22Vidi npr. Negri, Antonio & Raf Valvola Scelsi, 2011. Zbogom, gospodine socijalizam. Zagreb: VBZ; Govori se o temeljitoj transformaciji ekonomije i pomaku od tzv. fordističke (po poznatom automobilskom proizvođaču Ford) ka post-fordističkoj ekonomiji, odnosno pomak od masovne fabričke proizvodnje ka razmrvljenoj proizvodnji usluge, spektakla, znakova, pomoći, brige i ka primatu tzv. intelektualnog rada.

232 Harvey, David. 2008. The Right to the City, New Left Review 53; 23–40.

24 Puno je istraživačkog napora uloženo u analizu specifičnog iskustva i taktičkih inovacija borbe žena, mladih, manjina ili izbjeglica u gradovima. Vidi npr. Kaplan, Temma. 2004. Taking back the streets: women, youth, and direct democracy. Berkeley/Los Angeles/ London: University of California Press.

25 Koncept ‘zajedničkog dobra’ u teoriju je uveden kao nadopuna klasičnoj distinkciji između javnih i privatnih dobara jer je prepoznata njihova specifična priroda i potreba da ih se izučava odvojeno; vidi: Ostrom, Elinor, 2010. Beyond Markets and States: Polycentric Governance of Complex Economic Systems, American Economic Review 100, 1–33. Za istorijsku analizu i izvore savremenog koncepta vidi: Linebaugh, Peter, 2008. The Magna Carta Manifesto: Liberties and Commons for All. Berkeley: University of California Press

26 Federici, Silvia. 2011. „Feminism And the Politics of the Commons“, The commoner, www.thecommoner.org

27 Feministička je kritika ukazala na to da su žene često tretirane kao zajednička stvar, a da se zajedničko istovremeno tretira kao žene, dakle, rečeno prosto, ne baš najbolje;vidi npr.:Mies, Marie & Veronika BennholdtThomsen, 1999. The Subsistence Perspective: Beyond the Globalized Economy, London: Zed Books; takođe se ističe i potreba da se problematizira šta ovo znači za klasno pitanje; na našim jezicima vidi npr: Vilenica, Ana & Centar_kuda.org. 2012. „Prendiamoci La Citta!“ („Preuzmimo grad!“) — Kako? u: Vilenica, Ana & Centar_kuda.org (ur.) 2012. Na ruševinama kreativnog grada. Novi Sad: Centar za nove medije_kuda. org; vidi i Harvey, David. 2012. „Umetnost rente: Globalizacija, monopol i komodifikacija kulture“ takođe u: Vilenica, Ana & Centar_kuda.org (ur.) 2012. Na ruševinama kreativnog grada, 113–149.

28 Linebaugh, Peter, 2008. The Magna Carta Manifesto; vidi i: Polany, Karl. 1944. The Great Transformation — economic and political origins of our time, Beacon Press.

29 De Angelis, Massimo 2013. Does capital need a commons fix? The Ephemera Journal 13:3, 603–615; dostupno na: www.ephemerajournal. org;

30 Ibid. vidi i: Federici, Silvia. 2011. „Feminism And the Politics of the Commons

31 Ostrom, Elinor, 2010. Beyond Markets and States.

32 Hardt, Michael. 2010. „The Common in Communism“ u: Douzinas, Costas & Slavoj Žižek (ur.) 2010. Idea of Communism, London/New York: Verso; 131–145.

33 Harvey, David. 2012. Rebel Cities: From the Right to the City to the Urban Revolution. London/New York: Verso. Str. 73.

34 Ibid., 73–78.

35 Horwitz, Morton J. 1982. The History of The Public/Private Distinction, University of Pennsylvania Law Review, 130. 1423–1428.

36 Ibid.

37 Iako se primarno odnosi na transformaciju uloge države u odnosu na regulaciju tržišta, koncept neoliberalizma može poslužiti i za razumijevanje prostornih odnosno urbanih odnosa. Neoliberalizam u ovom kontekstu prestavlja: modalitet urbanog upravljanja, selektivnu prostornu političku strategiju kao i formu diskursa, ideologije i reprezentacije; vidi: Brenner, Neil & Nik Theodore. 2005. Neoliberalism and the urban condition, CITY, 9(1); 101–107; Mayer, Margit. 2014. Proturječja urbanog aktivizma u kontekstu neoliberalizacije, Prijevod izlaganja održanog na konferenciji „Rethinking Urban Social Movements“ u Goethenburgu, 22.maja 2013. prevod Marina Miladinov; dostupno na: http:// pravonagrad.org/margit-mayerproturjecja-urbanog-aktivizmau-kontekstu-neoliberalizacije/ . U komparativnoj vizuri, interesantno je primjetiti kako su akcije koje već više od deset godina vodi inicijativa „Pravo na grad“ iz Hrvatske i pored zaista velikih uspjeha u mobilizaciji uglavnom omanule u postizanju konačnih ciljeva.
Ovo nikako ne umanjuje njihov značaj u smislu političke emancipacije i samoosvještavanja stanovništva. Svakako je vrlo bitan izuzetak nedavna masovna akcija koja je povezala različite civilne grupe i organizacije i stanovništvo i uspjela zaustaviti prodaju javnih cesta privatnim investitorima. Vidi više na: http://referendum-autoceste.hr/

38 Ibid.

39 Mayer, Margit. 2014. Proturječja urbanog aktivizma u kontekstu neoliberalizacije; vidi i: Vilenica, Ana & Centar_kuda.org (ur.) 2012. Na ruševinama kreativnog grada. Novi Sad: Centar za nove medije_kuda.org
40 Mayer, Margit. 2014. Proturječja urbanog aktivizma u kontekstu neoliberalizacije

41 Vidi: Prouse, Carolyin. 2014. The Jock Doctrine. Jacobin fall 2014, 45–53.

42 Koncept je originalno razvio i elaborirao francuski mislilac Henri Lefebvre. Prema Lefebvreu, ne radi se o pravu na postojeći grad već pravu na budući grad, i to ne grad u uobičajenom smislu, već o mjestu u urbanom društvu u kojem je uklonjena hjerarhija između grada i zemlje/ države. Vidi: Marcuse, Peter. 2009. From critical urban theory to the right to the city. CITY, 13:2–3; 186–196.

43 Brown, Alison. 2013. The ‘Right to the City’: from Paris 1968 to Rio 2010, International Journal of Urban and Regional Research 37:3, 957–971.
44 Ibid.

45 Poput npr. manjinskih, ili u našem kontekstu poznatih, „konstitutivvihh“, ovog puta većinskih prava.

46 Povelja je nastala 2004. godine i od tada je dorađivana u nekoliko navrata. Interesantno je primjetiti kako sama povelja integriše cijeli niz klasičnih političkih, socijalnih, ekonomskih i kulturnih prava zajedno sa veoma izraženom dimenzijom participativnog upravljanja. Tako je, na primjer,ideja participativnog budžetiranja prema Povelji, jedna od značajki široko postavljenog prava na grad. Tekst povelje u prevodu možete pogledati u: Kovačević, Leonardo i drugi (ur.) 2008. Operacija:grad, priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti, Zagreb: Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade, Multimedijalni institut, Platforma 9,81 — Institut za istraživanja u arhitekturi, BLOK — Lokalna baza za osvježavanje kulture, SU Klubtura / Clubture, 126143. na: http://monoskop.org/images/f/f4/Operacija.Grad_Prirucnik_za_ zivot_u_neoliberalnoj_stvarnosti.pdf

47 Npr. Evropska povelja za Zaštitu Ljudskih prava u Gradu (European Charter for the Safeguarding of on Human Rights in the City) koja razumjeva grad kao kolektivni prostor zaštite ljudskih prava i političkog, socijalnog i ekološkog razvoja baziranog na solidarnosti, jednakosti i dostojanstvenosti života stanovništva. Povelja nije pravno obavezujuća već predstavlja dokument kojim su se gradske vlasti iz preko 400 gradova obavezale da će raditi u smjeru ostvarivanja ciljeva povelje. (http://www. uclg-cisdp.org/en/right-to-the-city/ european-charter. Interesantno je primjetiti da je posljednja konferencija vezana za povelju održana 2010 u Tuzli). Osim Evropske povelje postoji i Globalna Povelja — Agenda za Ljudska prava u Gradu, koju razvija globalna asocijacija lokalnih vlada pod imenom Ujedinjeni gradovi i Lokalne vlade. I jedna i druga međutim, naglašavaju dimenziju ljudskih prava u gradu, a nikako i ono što bi pravo na grad u svojoj radikalnoj formulaciji trebalo da predstavlja. U tom smislu ovakvi dokumenti ostaju zarobljenici nepopravljivih elemenata doktrine ljudskih prava kakva su npr. pitanja državljanstva kao okvira prava ili humanitarnih intervencija, kao i istinskih dometa proklamanovih prava, posebno onih koja se označavaju kao socijalna i ekonomska.

48 Brown, Alison. 2013. The ‘Right to the City’: from Paris 1968 to Rio 2010.

49 Mayer, Margit. 2009. The ‘Right to the City’ in the context of shifting mottos of urban social movements. City: analysis of urban trends, culture, theory, policy, action 13:2–3; 362–374

50 Prouse, Carolyin. 2014. The Jock Doctrine.

51 Klare, Karl E. 1982. The Public/Private Distinction In Labor Law, University of Pennsylvania Law Review 130. str.14231428

52 Stoker, Garry. 1998. Governance as Theory: Five Propositions, International Social Science Journal, 50:155. 17–29.

53 Ostrom, Elinor, 2010. Beyond Markets and States; vidi i: Dolenec, Danijela & Mislav Žitko. 2013. Ostrom and Horvat: Identifying Principles of a Socialist Governmentality, Grupa 22: Working Paper Series.

54 Ostrom, Elinor, 2010. Beyond Markets and States, vidi takođe: Horvat, Branko.1983. Politička ekonomija socijalizma. Zagreb: Globus

55 Harvey, David. 2012. Rebel Cities; 70–71.
56 Osim zakonskim propisima o planiranju, upravljanje prostorom regulisano je i drugim zakonima koji se tiču vlasništva, uslova i praksi gradnje, ali i posebnih pravnih praksi poput legalizacije bespravno izgrađenih objekata. Prema mišljenju nekolicine naših sugovornika, različite su pravne norme koje regulišu ovaj sektoru međusobnom sukobu. Tako je npr. Zakon o legalizaciji u koliziji sa Zakonom o gradnji (Fokus grupa, Sarajevo, 09.12.2014)

57 Za detaljan pregled promjena, kao i recentnog stanja u oblasti urbanog upravljanja u cijeloj regiji vidi: Hirt, Sonia & Kiril Stanilov. 2009. Revisiting Urban Planning in the Transitional Countries, Regional study prepared for Revisiting Urban Planning: Global Report on Human Settlements, dostupno na. http://www.unhabitat.org/grhs/2009

58 Ovo procese kreiranja i implementacije velikih projekata razvoja i izgradnje čini vrlo teškim. Postoje ipak okviri koji barem djelomično predstavljaju zajednički okvir. Obzirom na ugovorni odnos sa EU, praksa prostornog planiranja i upravljanja je u izvjesnoj mjeri ograničena i određenim međunarodnim obavezama kakvi su principi prostornog planiranja za evropski kontinent koji su sadržani u ESDP (European Commission’s European Spatial Development Perspective-1999), prinicipima CEMAT (European Conference of Ministers responsible for Regional Planning) (2000), kao i drugih direktiva Evropske Unije koje se tiču prostornog planiranja. Vidi: GAP, 2012, „Politika u oblasti prostornog planiranja” dostupno na: http://www.sogfbih.ba/uploaded/DOKUMENTI/Urbanizam/Politika%20 u%20oblasti%20prostornog%20 planiranja.pdf

59 GAP, 2012, „Politika u oblasti prostornog planiranja” str.10.

60 Nekada je, gotovo isključiva moć, bila u rukama državnog aparata koji je definisao i vodio razvoj, a prostorno planiranje i urbani razvoj bili su tada dio šireg društveno-ekonomskog planiranja. Danas je uloga državnog aparata značajno reducirana jer uglavnom djeluje kao regulator i instanca koja osigurava infrastrukturnu podršku za privatno finansiran razvoj; za pregled situacije u Evropi vidi: Hirt, Sonia & Kiril Stanilov. 2009. Revisiting Urban Planning in the Transitional Countries; dostupno na: http://www. unhabitat.org/grhs/2009

61 Zakono o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike srpske” br 101/04)

62 Zakon o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 101/04, 42/05 i 118/05); dostupan na: http://www.derventa.ba/derventa/public/00000002533%20lat.pdf (interno prečišćen tekst).

63 („Službene novine Federacije BiH”, br. 63/04 , 50/07 )

64 Uredba o jedinstvenoj metodologiji za izradu dokumenata prostornog uređenja (“Službene novine Federacije BiH”, br. 63/04 , 50/07 )

65 Ovaj se problem tiče problematične interpretacije člana 46. Zakona o prostornom uređenju Kantona Sarajevo („Službene novine FBiH” 7/05), dostupno na: http://mpz.ks.gov.ba/sites/mpz. ks.gov.ba/files/Zakon%20o%20 prostornom_0_0.pdf

66 U članu piše: „U slučaju evidentnih nedostataka, nedorečenosti ili razlika u grafičkom i tekstualnom dijelu plana može se izvršiti korekcija provedbenog plana. Korekcijom provedbenog plana ne može se mijenjati osnovni koncept.“ Na problematičnu prirodu ovog člana ukazali su i učesnici i učesnice fokus grupe u Sarajevu, a pokrenuta je i zvanična inicijativa za promjenu ovog člana.

67 Prema nekim navodima, do 2012. godine, u četiri sarajevske opštine, planski dokumenti su na ovaj način mijenjani preko 60 puta; vidi: Magazin Start, 2015. Broj 425. „Razapet između pet nivoa vlasti“. 26–28, str 26.

68 Fokus grupa, Sarajevo, 09.12.2014.; Prostorni plan Općine Tuzla 2006–2026, str 5–7; Prostorni plan Kantona Sarajevo za period od 2003. do 2023. godine, str. 3

69 Vidi Jusić, Mirna, 2013. Bez pravila učešća, Sarajevo: Analitika — Centar za društvena istraživanja

70 Arnstein, Sherry R.. 1969. A Ladder of Citizen Participation. JAIP 35:4, 216–224

71 Fokus grupa, Sarajevo, 09.12.2014.

72 Fokus grupa, Sarajevo, 09.12.2014., Identičan je slučaj, kako neki primjećuju, moguće opažati i u npr. Zagrebu; vidi: Sevšek, Antun i Iva Marčetić. 2015. „Urbanističko planiranje kao predigra za investitore“, Bilten — regionalni portal, na: http://www.bilten. org/?p=7525.

73 Vidi: Bulić, Muris i Asmir Ćilimković, 2014. Javne rasprave u BiH — Od forme ka suštini, Tuzla: Centri civilnih inicijativa; Jusić, Mirna, 2013. Bez pravila učešća, Sarajevo: Analitika — Centar za društvena istraživanja.
74 Valerstine, Imanuel. 2004. Opadanje Američke moć

75 Na ovo ukazuju rezultati našeg istraživanja koji pokazuju manji stepen participacije u procesima planiranja nego u drugim javnim poslovima; vidi i: Bevir, Mark. 2010. Democratic Governance, Princeton University Press; Krek, Alenka. 2005. „Rational Ignorance of the Citizens in Public Participatory Planning“ Internationales Symposion Vienna: CORP.

76 Neke iznimke postoje ali ove inicijative nisu dio formalnih obrazovnih struktura već nezavisna nastojanja pojedinih grupa ili organizacija.

77 Fokus grupa, Sarajevo, 09.12.2014.

78 Fokus grupa, Sarajevo, 09.12.2014.

79 Vidi npr. Karačić, Darko. 2012. „Od promoviranja zajedništva do kreiranja podjela: Politika sjećanja na partizansku borbu u Bosni i Hercegovini nakon 1990. godine.“ u: D. Karačić, T. Banjeglav, & N. Govedarica (ur.), Re:vizija prošlosti: Politike sjećanja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji od 1990. godine, Sarajevo: ACIPS & FriedrichEbert-Stiftung. str: 17–89, dostupno na: http://library.fes.de/pdf-files/bueros/ sarajevo/09702.pdf; Za generalni odnos spram znakova i kulturnih proizvoda prošlosti, posebno knjiga, vidi: Lešaja, Ante. 2012. Knjigocid — Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih, Zagreb: Profil knjiga i Srpsko narodno vijeće; dostupno na: http://snv.hr/file/attachment/file/knjigocid.pdf

80 Fokus grupa, Tuzla, 08.12.2014.

81 Neke moguće prigovore ovoj inicijativi mogli smo pročitati u javnom reagovanju koje su prenijeli lokalni portali i koje je istaklo niz problema sa ovako zamišljenom i vođenom inicijativom. Nažalost, u vrijeme pisanja ovog teksta, reagovanje nije bilo dostupno na internetu. Dostupno je u arhivi autora.

82 Vidi na: Javna rasprava o inicijativi za izmjene Urbanističkog projekta za pijacu Sirano, http://www.centar. ba/novost/10871/javna-rasprava-oinicijativi-za-izmjene-urbanistickogprojekta-za-pijacu-sirano, 15.01.2015. godine

83 Predlagač je bio predstavnik organizacije i firme kojom upravljaju lica koja su predstavnici nekoliko organizacija koje okupljaju bivše borce. Radi se o socijalno vrlo osjetljivom pitanju. Bivši borci su jedna od grupa koja se u dugotrajnom procesu, izborila za relativno visoku zaštitu svojih interesa i značajnu materijalnu i smboličku moć. Ovo znači da im je u jednom momentu kroz prenos prava, omogućeno upravljanje nad vrijednim i dragocjenim javnim resursima, kao što su parking prostori ili pijace, uz neizbježno hjerarhijsko uređenje odnosa koje je rezultiralo formiranjem i uspostavljanjem elitne manjine unutar ove populacije.

84 Snimak i zabilješke rasprave, Dostupno u arhivi autora.

85 Štimac, Miroslav. 2010. Prostorno planiranje u praksi. Rijeka: Glosa. Ovo naravno predstavlja izraz vrlo liberalno orjentiranje doktrine. U nekom drugom registru zajedničkom bi interesu bio dodjeljen status apsolutnog prioriteta.

86 Fokus grupa, Tuzla, 08.12.2014.

87 Vidi: „Stup Nukleus: Građani tvrde da im žele oduzeti kuće, načelnik poručio da će se naselje ipak širiti“, na: http:// www.klix.ba/vijesti/bih/stup-nukleusgradjani-tvrde-da-im-zele-oduzetikuce-nacelnik-porucio-da-ce-senaselje-ipak-siriti/150703071

88 Za detaljan pregled urbanog razvoja od 2003. godine u Sarajevu i sistematizaciju novoizgrađenih objekata vidi: Martín-Díaz, Jordi. 2014. Urban restructuring in postwar contexts: the case of Sarajevo, Hungarian Geographical Bulletin 63:3, 303–317.

89 Fokus grupa, Tuzla, 08.12.2014.

90 Vidi: Sevšek, Antun & Iva Marčetić. 2015. „Urbanističko planiranje kao predigra za investitore“

91 Vidi: Martín-Díaz, Jordi 2014. Urban restructuring in post-war contexts:the case of Sarajevo; Nurković, Rahman. 2015. Contemporary aspects of spatial and urban planning in the Canton of Sarajevo. European Journal of Geography 6:1, 23–36.

92 Za samo neke ilustrativne podatke vidi npr. Infro Novi Grad, Informativni časopis Općine Novi Grad, januar/ februar 2015. 93 Interesantno je uporediti ove slučajeve sa onim što se trenutno dešava u Beogradu pod kodnim imenom „Beograd na vodi.“ Trenutno svjedočimo uvodu u ono što bi trebao biti masovni graditeljski pothvat u centralnom dijelu Beograda sa stotinama novih građevina i nebodera namjenjenih „Beograđanima u usponu.“ I ovdje se, u još većim proporcijama, vidi moć privatnog interesa koji nadilazi regulativnu snagu planske dokumentacije, autoritet institucija ili profesionalaca; vidi: Ne da(vi)mo Boegrad, Glasilo inicijative Ne da(vi) mo Beograd, Broj 1, mart 2015; vidi takođe stav struke o odnosu na ovaj slučaj u: Akademija Arhitekture Srbije, Deklaracija o „Begradu na vodi“, mart 2015.
94 Lopes de Souza, Marcelo. 2006. Social movements as ‘critical urban planning’ agents. City: analysis of urban trends, culture, theory, policy, action 10(3), 327–342.

95 Treba napomenuti da određena istorija direktne akcije postoji i zato ističemo potrebu da se sistematski istraže i dokumentuju ova pitanja.

96 O ovom slučaju vidi: Centar za životnu sredinu, “Institucije RS podržale nezakonito uništenje Picinog parka” na: http://czzs.org/institucije-rs-podrzalenezakonito-unistenje-picinog-parka/; Naravno da su banjalučki protesti politički, jer čovjek je zoon politikon, na: http://www.6yka.com/mobile/ novost/25095. dostupno i u arhivi autora. Za dobar prikaz na engleskom vidi: Hetman, Maria. 2013. From Green Space to Structural Space: How ‘Park Protestors’ in Banja Luka Changed Their City.“ na: https://futurechallenges.org/ local/from-green-space-to-structuralspace-how-park-protestors-in-banjaluka-are-changing-their-city/

97 Vidi: “Grand Trade — stambenoposlovni kompleks”; na: http://www. sa-c.net/index.php/news-archive/ itemlist/tag/picin%20park.html

98 Hetman, Maria. 2013. „From Green Space to Structural Space“; Na facebook stranici posvećenoj slučaju Picin park, godinu dana nakon prve šetnje napisano je kako:“Picin park nije samo zelena površina, on je postao simbol buđenja svijesti, simbol otpora, zajedništva građana i građanki Banjaluke.”, na: https://www.facebook. com/events/248016582005573/, i u arhivi autora.

99 Nažalost u vrijeme pisanja ovog teksta vrlo je malo podataka o ovom slučaju bilo dostupno. Na ovom mjestu je jedna bilješka: https://slobodari. wordpress.com/2014/05/10/sarajevobunt-u-naselju-otoka/

100 Neke informacije možete pronaći na: http://radiosarajevo. ba/novost/176779/stanari-naseljacengic-vila-protestirali-protiv-gradnjena-posljednjoj-zelenoj-povrsini; http://www.avaz.ba/clanak/157973/alarmantno-ako-nikne-zgradana-cengic-vili-sarajlije-ce-udisatisami-smog?url=clanak/157973/ alarmantno-ako-nikne-zgrada-nacengic-vili-sarajlije-ce-udisati-samismog.

101 Tada smo svjedočili nastanku veoma heterogenih, ali i urbano određenih pokreta. Njihovo se jedinstvo može uspostaviti ako se u analizi poslužimo idejom zajedničkog dobra koja je, iako ne ekplicitno, kako su neki utvrdili, poslužila kao jedan od osnovnih katalizatora ovih događaja. Tako tvrdi Damir Arsenijević kada cjelokupne događaje, označava sintagmom „borba za zajedničko“ vidi: Arsenijevic, Damir (ur.). 2014. Unbribable Bosnia and Herzegovina — The figt for the commons, Baden-Baden: Nomos.

102 Ovo je osnovna ideja kritičkoprostorne perspektive koja naglašava duboko međusobno prožimanje prostora i društvenosti. Ovaj pristup se temelji na uvidu u dijalektiku društvenog i prostornog koja se izražava kroz tri osnovna principa: svi smo prostorna jednako kao i društvena i temporalna bića, prostor se društveno proizvodi što znači da može biti društveno i mijenjan, prostorno oblikuje društveno jednako kao što i društveno oblikuje prostorno. Marcuse predlaže slogan: ‘Izloži, predloži, politiziraj’, koji bi trebao obuhvatiti osnovne zadatke kritičke teorije planiranja. Izložiti znači identifikovati uzroke određenog problema. Predložiti podrazumijeva razvoj konkretnih planova koje je moguće direktno implementirati, ali imajući u vidu osnovne uzroke. Politizirati znači razumijeti da prijedlozi trebaju političku akciju i organizaciju kako bi ih se realizovalo; vidi. Marcuse, Peter. 2009. From critical urban theory to the right to the city; Soja, Edward W. 2009. “The city and spatial justice” [« La ville et la justice spatiale », traduction : Sophie Didier, Frédéric Dufaux], justice spatiale | spatial justice | n° 01 | http:// www.jssj.org

103 Fokus grupa, Tuzla, 08.12.2014.

104 Vidi: Harvey, David 2005. „The Political Economy of Public Space” u Low, S. and Smith, N. (ur.), The Politics of Public Space, New York: Routledge, 17–35.

105 Vidi: Springer, Simon. 2011. Public Space as Emancipation: Meditations on Anarchism, Radical Democracy, Neoliberalism and Violence, Antipode 43:2; 525–562.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s